Svi smo na više načina lopovi

Ovogodišnje korizmeno vrijeme ide polako svojem kraju. Rasprave o odricanju polako će skroz utihnuti. Samohvale o učinjenim dobrim djelima uskoro će pasti u zaborav. Što nam onda ostaje? Odgovor nije nimalo težak. Ostaje nam 1 Kor 13, 13. Osobno ne volim govor o odricanju, niti volim odgovoriti na pitanje čega sam se odrekla. Mišljenja sam da sve ono što stavimo na svoj popis odricanja nije uvijek u skladu s onim što se zapravo i ostvari. Ali tko bi to i priznao? Stoga, ako ćemo biti iskreni prema sebi svi smo mi na neki način kradljivci, lopovi. Danima nas mediji izluđuju s izvještajima tko je i koliko od političara više ukrao. Mnogi su danas kradljivci materijalnog, novca, nekretnina. I šteta je zasigurno velika. Mnogi i ne odgovaraju za svoja djela. Nameće mi se misao, zapravo pitanje: gdje smo mi “mali ljudi” u svemu tome? Ne znam točno čije su ovo napisane riječi, ali slažem se u potpunosti: „Svi smo na više načina lopovi. Uzmem li nešto što mi nije potrebno i zadržavam, možda to kradem nekome drugome kome je to jako potrebno. Kada bi svatko uzeo ono što mu je potrebno, a ne više, u svijetu ne bi bilo materijalne bijede, nitko ne bi umro od gladi. Dokle god zadržavam tu nejednakost, lopov sam.“

Svjedoci smo toga da se u našoj zemlji otvara sve više i više socijalnih samoposluga. Potreba je očito velika. Ljudi se odazivaju i daruju kako bi mnogi mogli imati najosnovnije za život. Pitam se jesu li svi koji dolaze po svoj paket u socijalnu samoposlugu zaista potrebiti tog materijalnog? Naime, smatram kako je uzrok materijalnog siromaštva prije svega moralno i duhovno siromaštvo koje je zavladalo našom zemljom da ne kažem i cijelim svijetom. Stoga, mene više od materijalnih kradljivaca brinu kradljivci duhovnoga, npr. kradljivci vremena. “Žurim, nemam vremena!” “Uf, koliko samo posla imam, da mi je bar malo više vremena!” Koliko puta smo čuli ovakve izjave? Možda i sami spadamo među one koji nemaju vremena, koji uvijek nekud trče i jure. Pitam se zašto današnji čovjek nema vremena, zašto mu vrijeme izmiče i bježi? Toliko te riječi: nemam vremena, žurim! odzvanjaju oko nas. Nemam vremena, imam puno posla. Nemam vremena! Tko nam je ukrao vrijeme? Mi smo sami kradljivci vremena. Svakome od nas je vrijeme darovano da ga utrošimo na samo jedan posao koji bi trebao biti središte našeg života. Na posao koji bi trebao postati ujedno i smisao našega života. Život nam je darovan da učinimo od njega ČIN LJUBAVI. To je svakome od nas povjereni životni zadatak. Međutim mi svoje vrijeme trošimo na štošta drugo.  Trošimo sate provedene na Facebooku ili nekoj drugoj društvenoj mreži; na ispijanju kavica, sokića, na lutanju bespućima trgovačkih centara, na tračanju, ogovaranju, na zatupljujućim igricama, gledanju TV-a, za računalom, neumornom izrađivanju selfija, satima provedenim u teretanama ili nekim fitnes centrima. Krademo vrijeme listajući modne časopise želeći biti poput tih fotošopiranih likova. Krademo sami sebi vrijeme u neprestanoj borbi za neka svoja prava. Krademo sami sebi vrijeme sa pričama o tamo nekim poznatim glumcima, glumicama te  njihovim privatnim životima. Trošimo vrijeme na zadržavanju u nevažnim stvarima života u stvaranju bezbrojnih planova. I nikako da se pronađe vrijeme koje bi proveli u prirodi kako bi se mogli diviti Božjim čudesima stvaranja i Božjoj ljepoti. I nikako da se pronađe vrijeme kako bismo ostali sami sa sobom, u tišini, u hramu svojega srca i da spoznamo veličinu svojeg istinskog postojanja.

Za kraj zamisli da postoji BANKA koja svako jutro na tvoj račun položi 86.400 kuna. Ali ta banka ne čuva saldo na kraju dana. Svake noći briše se iznos koji je ostao na računu, a ti ga nisi potrošio. Što bi učinio? Zar ne da bi svaki dan nastojao uložiti i posljednji novčić? Svatko od nas posjeduje svoj račun u toj BANCI. Ta banka je VRIJEME! Svako jutro ova banka na tvoj životni račun položi 86.400 sekundi. Svake noći briše se kao izgubljeno ono što nisi uložio u neki ČIN LJUBAVI. Ova banka ne čuva tvoj saldo i ne dopušta transakcije. Svako jutro otvara ti novi račun. Ako ne koristiš ono što imaš znaj da si ti na gubitku. Ne možeš korak unatrag. Trebaš živjeti danas. Jedini naš pravi posao trebao bi biti ČIN LJUBAVI. U svemu što jesmo, u svemu što činimo, mislimo i govorimo. Tada ćemo imati puno vremena jer ćemo živjeti u Bogu – tvorcu svega, pa i vremena.