„Odazvati se na svaki poziv dobra…“

kruh_svoj_s_gladnim_dijeli

Vjerujem da je svima nama poznata rečenica iz molitve Franjevačke mladeži, od onih koji su u formaciji preko obećanikâ do onih koji se pripremaju za OFS. Ovaj tekst nema namjeru tumačiti molitvu već potaknuti da riječi koje izgovaramo postanu djela. Vrijeme korizme je posebno za nas kršćane jer nam naši bližnji tada postaju ogledalo nas samih, ogledalo našeg kršćanstva. Korizma je posebno vrijeme koje obilježava triptih post – molitva – milostinja. Post, osim što je kratica za Knjigu Postanka, ima važnu odrednicu za kršćane. Post od hrane omogućuje kršćanima biti jednakima onima koji nemaju toliko hrane, bivamo ujedinjeni sa siromašnima, a siromašni mogu iskusiti milosrđe i vidjeti da se Bog brine za njih upravo preko svoje djece. Post nije u spuštanju glave poput rogoza na zemlju (usp. Iz 58, 5) nego u solidarnosti i konkretnoj pomoći onima koji su u nevolji. Molitva je dobra jer i tu pokazujemo da ne zaboravljamo na druge, podsjeća nas da kršćanstvo nije „ja“ nego „mi“. Milostinja, poput molitve i posta, nas izgrađuje, a drugima je svjedočanstvo Krista. Bilo bi dobro da smo se u korizmi mi Framaši odrekli pljeskanja i svoj drugi dlan odlučili pružiti nekom drugom, a ne samo sebi. Vjerujem da su mnogi to i učinili, i nastavljaju to činiti i nakon završetka korizme.

Jedna od mnogih mogućnosti gdje možemo posvjedočiti Krista jest i pučka kuhinja. Pučka kuhinja, bila mala ili velika, uska ili široka, visoka ili niska – uvijek prima druge s ljubavlju. Zasigurno da korisnici pučke kuhinje mogu ući u svađu, počastiti se riječima koje ne priliče ljudskom dostojanstvu, ali to je samo pokazatelj različitosti. Ujedno to je i prilika da unesem mir tamo gdje je svađa, kao što i pjevamo u pjesmi Glasnik Velikoga Kralja. Jesmo li spremni na to? To je prilika za obrazloženje nade koja je u nama, ali blago i s poštovanjem (usp. 1 Pt 3, 15 – 16). Već nekoliko mjeseci Frama Kaptol volontira u pučkoj kuhinji kod franjevaca. Broj odazvanih govori o potrebi naših bližnjih. Moj prvi odlazak u pučku kuhinju pamtiti ću po jednom događaju. Kao vrlo rigorozna osoba koja slijedi pravila odlučio sam opomenuti čovjeka koji je psovao (u kućnim pravilima pučke kuhinje br. 3 stoji da je zabranjeno psovati, usto nije kršćanski, op. a.), dotični me počastio riječima usporedivši me sa životinjskom vrstom koja je prema nekima vrlo slična čovjeku. Osim toga zaprijetio mi je fizičkim obračunom, a ja sam nakon svega što sam čuo rekao: „Hvala!“. Imati snage i ne uzvratiti istom mjerom jest jedan od oblika okretanja drugog obraza (usp. Mt 5, 39; Lk 6, 29). To me nije obeshrabrilo da dođem i sljedeći put. Čovjek koji me očito zamijenio s nekim koga je možda vidio iza rešetaka, ne sprječava me da u njemu prepoznam čovjeka stvorenog na sliku Božju (usp. Post 1, 27) i to je dovoljan razlog da mu i sljedeći put dadnem obrok. Neka vas ne obeshrabri ako u vašoj ulici, kvartu, gradu nema organizirane pučke kuhinje jer zasigurno poznajete nekog kome bi zaista dobro došao topli obrok i razmijeniti koju riječ. Biti nečiji bližnji u datom trenutku znači biti Kristov. Biti Kristov znači biti bliže Bogu. Isus Krist nas u isto vrijeme opominje i potiče: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25, 40). Tako neka bude!

Frama Zagreb-Kaptol

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)