Postoji li netko tko ne voli priče? Netko će reći kako su priče samo za malu djecu stoga ne vole priče, a zapravo vole i to ˝trač priče˝. Usudila bih se reći kako je to postala nova umjetnost današnjice, a neki su stasali u prave trač umjetnike. Jer priče koje se danas prepričavaju su trač-priče ili bolje kleveta-priče. Izgleda da nema više niti jednog medija, a da ne ispriča neku trač-priču. Ne možemo više kupiti novine, a da se u njima ne pronađe neka šokantna, ekskluzivna trač – priča.
Trač (iz njemačkog Tratsch) je riječ koja označava sitno ogovaranje, klevetanje, pričanje ili brbljanje o bezazlenim temama. Nažalost često puta to nisu bezazlene teme već teme koje mnogima mogu uništiti živote. Ogovaramo u „povjerenju“ i to „povjerenje“ postaje onda javna tajna. Prestaje biti važno je li nešto istinito ili ne. Tada stvaramo sliku o osobi, bez provjere činjenica i naravno slijedi osuda. Teško se može izmjeriti koliko ljudska glupost može napraviti kroz jedan „bezazleni“ trač. Zbog toga mnogi ostaju bez posla, ugleda, mira u životu jer nakon prosuta trača život se pretvara u pakao. Trač je razorio mnoge obitelji. Prijateljstva se prekidaju. Naknadno dokazivanje kako je riječ o nesporazumu, o neistini teško da može biti utjeha. Kada se jednom neistina raširi teško je to popraviti. Ne može se reći jednostavno što je bilo bilo je, prošlo je. Rana ostaje.
Kažu kako od deset osoba koje govore o nama devet nas ogovara – trača. Ne znam je li to zapravo i istina, ali ova stara izreka je najbolji pokazatelj kako ogovaranje ili trač postoji još od pamtivijeka, a danas kao da je dostigao svoj razvojni vrhunac. Tko trača – ogovara nalazi se kao na litici ispod koje se nalazi ogroman ponor. Koji su zapravo razlozi toj ljudskoj sklonosti? Mnogi tračaju samo zato da bi sebe doživjeli boljim od drugih. Što je predmet ogovaranja šokantniji i sablazniji ljudi se osjećaju bolje. Tračamo i zbog uzbuđenja jer život ponekad može izgledati dosadan i siv pa ga ljudi odluče malo začiniti šireći priče. Ipak ljudi koji tračaju zapravo pokazuju kako im nedostaje vlastitog samopoštovanja i empatije. Smatraju kako na taj način mogu vlastite nedostatke zamijeniti neukusnim i štetnim ogovaranjem neke osobe. Možda ljudi tračaju i jer se sami osjećaju nesretnima. Naime, psiholozi sa jednog sveučilišta ispitivali su koliko su ljudi koji se bave tračevima sretni. Tijekom četverodnevnog ispitivanja, sedamdeset devetoro mladih, došli su do saznanja da su sretniji oni koji vode razgovore o onome što je njima važno i što uključuje najveća osobna saznanja. Naprotiv, oni koji su se bavili tračevima su poslije izvjesnog vremena osjećali duboko nezadovoljstvo.
Zanimljiv je i sljedeći podatak o brzini širenja trača. Znanstvenici Rimskog Informatičkog fakulteta La Sapienza, uz pomoć američkih matematičara, razvili su jednadžbu kako bi utvrdili kolika je moć Interneta ( Twittera, blogova i Facebooka) pri širenju glasina. Izračun je pokazao da trač može obići svijet za manje od minute! Jesmo li toga svjesni kako samo jedna minuta može uništiti nečiji život koji se godinama gradi? Mnogi se kod tračanja zabavljaju i pri tome ne misle na posljedice.
Voljela bih da se varam, ali mi se čini kako je tračanje postalo poput novog oblika nasilja nad drugima. Mnogi (među njima posebno osnovnoškolci i srednjoškolci) koriste trač kao osvetu ili prijetnju sa ciljem omalovažiti, zaplašiti ili potaknuti na nasilje. Pitanje koje mnoge zasigurno zanima je: tko zapravo više trača: žene ili muškarci? Mnogi su vjerojatno pomislili kako su to žene, a zapravo su muškarci ti koji najviše tračaju. Neka istraživanja pokazuju kako muškarci prosječno potroše 76 minuta na dan u ogovaranju, bilo na pauzi za ručak ili poslije posla, dok žene potroše „samo“ 52 minute.
„Oni koji žive osuđujući bližnjega, govoreći loše o bližnjem, licemjeri su, jer nemaju snage, ni odvažnosti vidjeti vlastite mane. Uvijek kada „u svom srcu sudimo svoju braću, ili još gore kada ih pred drugima ogovaramo, mi smo kršćani ubojice. Kršćanin ubojica… Ako ogovaraš brata, ubijaš ga. A mi, svaki put kad to činimo, oponašamo Kajinovu gestu, prvog ubojice u povijesti – opominje nas papa Franjo.
Stoga mi je želja da se sjetimo ove mudre priče sljedeći put padnemo u napast ogovaranja.
Sokrat je slovio za mudraca. Jednog ga dana potraži neki čovjek i reče:
„Znaš li što sam sve čuo o tvome prijatelju? Trenutak, odgovori Sokrat. Prije nego mi ispričaš volio bih da prođeš jedan brzi test: jesi li to što mi želiš reći prosijao kroz tri sita? Tri sita? Da, odgovori Sokrat. Prije nego ispričaš neke stvari o drugome, dobro je da uzmeš malo vremena i prosiješ ono što želiš reći. To nazivam test od tri sita! Prvo je sito Istine. Jesi li provjerio da je istinito ono što mi želiš ispričati? Ne, pa i nisam. Nisam vidio samo sam čuo kako pričaju. Dobro! Ne znaš dakle je li to istina. Probajmo iznova: pokušajmo prosijati drugačije, sada ćemo uzeti sito Dobrote. Ono što mi želiš ispričati o prijatelju, je li nešto dobro? Ne, baš suprotno! Čuo sam kako se tvoj prijatelj loše ponio. Dakle, nastavi Sokrat, želiš mi ispričati loše stvari o prijatelju, a nisi siguran jesu li istinite. To i nije baš ohrabrujuće! Još uvijek možeš proći test, jer je ostalo još sito Koristi. Je li korisno da mi ispričaš sve što je moj prijatelj napravio? Korisno? Pa i ne, ne vjerujem da bi ti to moglo koristiti. Dakle, zaključi Sokrat, ono što si mi htio ispričati nije Istina, ni Dobro, ni Korisno, pa zašto bi mi pričao. Ne želim ništa znati od onoga što si mi htio ispričati, i tebi će biti bolje da sve to zaboraviš.“
I naravno Isusovo pitanje za kraj: „Zašto gledaš slamku u oku svoga brata, a gredu u svom oku ne zamjećuješ?“