P(r)o(zir)niznost

Ako već niste polomili vrat (točnije, oči) čitajući ovaj naslov, onda ste sigurno već nekoliko misli „polomili“ pokušavajući odrediti krije li se što u njemu. Sigurno ste, i prije nego što ste uočili da u naslovu piše poniznost, uočili i ono prozirno. Premda je to prozirno u zagradama, dakle pomalo neprisutno, izostavljivo, isključeno, ipak ga uočavate prvo – jer se bitno razlikuje od poniznog ostatka koji je normalno izražen, dok je prozirno dobilo i svoju zagradu. Zagradu koja izgleda mnogo čvršće od bjeline koja uokviruje poniznost; zagradu zbog koje će vam se prozirnost uvijek nametnuti prva; zagradu zbog koje vam se čini da se, sve kad bi i iščeznula poniznost, prozirnost jednostavno ne bi mogla ukloniti. Ta zagrađena prozirnost pomalo je poput parazita: sama je po sebi slaba (prozirna),  puna praznine, ali čim se nečega uhvati, pokazuje se njena prava snaga – očitost – i neutaživost. Jer nije prozirnosti dovoljno samo da prodre u poniznost: ona je u svakom trenutku pomalo nadrasta i, zahvaljujući zagradama koje ju sprječavaju da umakne, da se raspline, postaje čvršća i stvarnija nego što je neprozirna poniznost ikad bila. Sve ovo rečeno samo je svjedočanstvo unutar jedne riječi – tko zna koga ili što još sve prozirnost proždire iznutra, a da to jezik ne može posvjedočiti. Možda baš zato što je prozirnost u poniznosti – najprozirnija.

Naravno – da se maknemo iz jezika – ne radi se tu samo o sličnosti riječi, njihovim igrama i o nekim grafičkim zakonitostima teksta. Radi se o tome da se prozirnost svih praznih nakana, besciljnih želja, prolaznih razloga i beskorisnih ciljeva najviše očituje kada su pridruženi poniznosti. Poniznost jednostavno postaje prozirna (=puna praznine) kada je želimo posjedovati kao diplomu kojoj će se drugi tiho ili naglas diviti (premda se najčešće uopće ne dive), kada je želimo posjedovati kao sredstvo za smirenje koje nam stišati savjest (premda se s vremenom zasitimo svih svojih „sredstava“), kada je želimo posjedovati kao skriveno blago koje dijelimo samo s Bogom (premda i s njime rijetko dijelimo). I dok prazninu ovozemnih razloga i ciljeva (diploma i sredstava za smirenje) brzo i sami uočimo, možda čak i pokušamo ispraviti nečim vječnim, u onom najvažnijem, središnjem – svojem načinu življenja poniznosti – najčešće ne uočavamo manjkavosti. Baš tu – u poniznosti koja se skriva, koja se ponizuje samo za sebe, prozirnost proviruje kroz svaku poru toliko da je svi oko nas mogu uočiti. Takvu poniznost ispunjava samo prozirna gomila neodlučnosti, sebičnosti i samoživosti kroz koju pokušavamo gledati svijet. I, kao i svaka druga prozirnost, ta gomila samo nam iskrivljuje sliku dok nam konačno ne ošteti i oči.

Prije otprilike dvije godine, kad sam razmišljao o odlasku u samostan, našao sam se na kavi s jednom prijateljicom i priopćio joj to. Kad me, sva u čudu, upitala za razlog, spomenuo sam, između ostalih valjanih razloga, i taj da mislim da bih najradije otišao u kakvu osamu jer bi mi daleko od svega bilo lakše postići poniznost. Ona mi je na to odgovorila: „To nije odlazak nekom cilju, Luka, to je samo bijeg. Ne možeš ništa dobro postići ako se bojiš suočiti s onim što je oko tebe.“ Zbilja: poniznost koja isključuje drugoga samo je bijeg od poniznosti. Možda ne bijeg u oholost, ali bijeg u prazninu – svakako.

Prečesto razmišljamo kako poniznost treba pomno skrivati, kako o djelima poniznosti treba šutjeti, kako je ponizan čovjek nalik Zubić-vili: donosi veselje drugima, ali ga se nikada ne vidi. I premda biti ponizan znači ne biti hvastav, nego biti skrovit, prava poniznost nikad nije anonimnost: ona nas uvijek suočava s čovjekom u njegovoj malenosti i potrebi, s Bogom u njegovoj neizmjernosti i savršenstvu. Poniznost nije nikakav zakulisni rad ni nedovršeno remek-djelo, koje čovjek ne smije vidjeti da bi bili dobri. Poniznost je vrhunac susreta: ona točka naše ljubavi prema Bogu i bližnjemu gdje više ne iskamo, ne očekujemo i ne brojimo koliko darujemo nezaiskano, prihvaćamo neočekivano, žrtvujemo bez tereta brojeva. U poniznosti više ne vidimo sebe; zato se poniznost jednostavno ne može sakriti. Umjesto toga da je skrivamo, od poniznosti jednostavno ne bismo trebali imati ništa za sebe: drukčije ona i ne postoji.

Što to znači – nemati ništa za sebe od poniznosti? Ne čekati bolje ljude i bolje vrijeme za poniznost, nego biti ponizan uvijek i prema svakome. Ne očekivati lagodnost poniznosti, nego prihvaćati nevolju poniznosti kao priliku za poniznost. Ne željeti plodove poniznosti od drugih, ovdje i sada, nego od Boga u vječnosti. Ne čuvati poniznost za trenutke mira, samoće, molitve, radosti i spremnosti, nego biti ponizan u svojim nemirima i brigama, u društvu, u radu i odmoru, u tuzi i nemoći, u nespremnosti i neznanju. Ne skrivati, nego nagoviještati i živjeti poniznost. Ne odgađati poniznost, nego je preduhitriti.

I još jedna sitnica: Prozirni Čovjek na slici, LiuBolin, pokušao je nizom fotografija pokazati stvarnost i mogućnosti čovjekove prozirnosti, sve njene uzroke, posljedice i zastrašujuću istinu. Zapamtite ovu sliku: jer, kad je vaša poniznost prozirna, niste samo vi puni praznine i bezlični. Od vaše prozirne poniznosti iskrivljuje se i onaj lik pred kojim stojite i koji trebate odražavati – lik Kristov. Bez prave poniznosti samo smo obično, nesvjesno i nemoćno stakalce kojim se poigravaju časovi svjetla i sjene: samo slika koja neprestano nestaje – jer se boji  biti nešto više.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)