Međuvrijeme

Kad bi sasvim poseban netko na kraju našeg života uzeo sasvim poseban sat i njime izmjerio sve vrijeme koje smo po putu ispustili, koje nam se prosulo u čekanju ili skliznulo s naše nepokretnosti, mislim da bi se ispostavilo da su nam se tako, u skrovitosti, nagomilale čitave neiživljene godine života. Još bismo se nekako pomirili s tim neupotrebljivim godina kad bi ih se moglo negdje odložiti – ali one s nama ostaju trajno. Točnije, ostaju utisnute u nas kao teret koji se ne može opipati, a kamoli imenovati. I tako se svakodnevno, bez našeg pristanka, negdje u nama talože godine. Godine koje sjećanja ne dotiču, bezoblične, nerazvidne godine, skoro posve lišene nas samih; godine međuvremena.

Te bolne činjenice postajem svjestan kad god se pripremam pisati: koliko mi se samo vremena strusilo u odgađanju pisanja, pa u onom čekanju dok se ne skuha voda za kavu, u iščekivanju ideje za naslov, u vrebanju kakvog ostatka prošlosti koji još nisam iscrpio. A koliko nam je tek vremena svima iscurilo u međuvrijeme dok smo, izležavajući se, odgađali ustajanje, dok smo tupo sjedili, odlučujući se na pokret, dok smo, odsutni duhom, nešto letimično provjeravali na internetu ili površno pratili na televiziji. Možda vam se to utonuće u međuvrijeme događa i dok ovo čitate; jer međuvrijeme se ne tiče onoga što činite. Međuvrijeme se, zapravo, uopće ne tiče stvari oko vas i ne raste od vremena koje vam se čini izgubljenim. Međuvrijeme – to jedino ne-vrijeme – hrani se samo odsutnošću duha.

Svog se djetinjstva sjećam samo na mahove – zapravo, rekao bih da se mnogočega i ne sjećam, već sam mnoge praznine u njemu samo poslije oslikao tuđim pričama ili snovima. No, upravo su mi zato pojedine slike ostale upečatljive, dapače, neizbrisive; to su slike kojih se neprestano prisjećam jer su i danas jednako istinite. Sjećam se tako svoje prve ispovijedi u trećem razredu: pripremajući se za nju po onim pitanjima u molitveniku, zaključio sam da nešto bitno nedostaje. Bilo je tu koječega što me se ticalo – od lijenosti, neiskrenosti pa do nepoštivanja roditelja – ali nigdje nije bilo pitanja koje je mene najviše mučilo: gdje sam ja bio tijekom molitve. I, čvrsto odlučivši da to ne ću prešutjeti, prvi grijeh koji sam ispovjedio bio je odsutnost mislima u molitvi. Otad je to nekako postao „moj“ grijeh – smiješno je reći – bio sam pomalo ponosan što sam ga otkrio i imenovao; ali nije me zbog toga napustio. Kad god bih molio, misli bi mi bježale, izvijale se i vrludale kojekuda – mislim da nikad nisam razmišljao o toliko raznolikoj količini gluposti koliko tijekom molitve: od računalnih igrica u početku preko zaljubljenosti nešto kasnije pa sve do značenja riječi u posljednje vrijeme. I držao sam da je problem u mislima sve do razgovora s jednim veselim fratrom. Na moje pitanje: „Što da radim? Misli mi bježe tijekom molitve.“ on je odgovorio protupitanjem: „Ma misli nisu važne, Luka; gdje ti je srce dok moliš?“

Da, zbilja, gdje mi je bilo srce? Ne samo u molitvi. Gdje mi je bilo srce u svemu što sam činio i govorio, gdje mi je bilo srce dok sam trpio i  radovao se, čekao i razmišljao? Ili još bolje – je li ga uopće u tome bilo? U sve te stvari uložio sam svoje vrijeme. Ali, znate, ništa vječno ne hrani se vremenom. Tek ono čemu se srce ponudi može rasti za vječnost. A da bi se ponudilo srce, nije dovoljno uložiti vrijeme, pa čak ni zbilja se truditi. Uložiti srce u nešto znači boriti se da nam vrijeme ne postane međuvrijeme – boriti se sa svime što nam oduzima trenutke, što nam odvraća duh. To ne znači prvenstveno boriti se protiv vrludavih misli, protiv „praznog hoda“ koji nam je potreban, protiv slobodnog vremena. Međuvrijeme ne sprječavamo dajući svoje vrijeme stvarima, nego dajući svom vremenu svrhu – trajanje za Krista, gdje god bili i što god činili.

Stoga, pokušajte svaki dan, odmah poslije buđenja, sve svoje vrijeme predati Bogu. Ne samo ono što vam se iz njega čini upotrebljivim – vrijeme za rad, učenje, odmor, druženje, zabavu – nego i vrijeme koje svakodnevno tratimo – vrijeme nijemog putovanja, bezobličnog čekanja, lijene stanke između poslova, one kratke odsječke vremena u kojima se ništa ne da započeti. Dopustite da ih Bog ispuni svojom prisutnošću; uložite u njih sve svoje srce kao da su to najvrjedniji trenutci koje možete imati. Jer, na kraju svega, vjerujem da nas Bog ne će pitati što smo sve učinili i koliko smo vremena u to uložili, nego koliko smo vremena spasili od međuvremena. Koliko smo svog srca predanjem spasili od propadanja.