Advent za pamćenje

Kad se ujutro probudim, a od magluštine ništa ne mogu nazrijeti kroz prozor, kad noć padne već u 5 popodne i kad ne smijem ni primirisati iz kuće bez kompletne zimske opreme (osim ako želim da mi od hladnoće otpadnu prsti), tad mi je sasvim jasno: približava se Božić. I, premda uvijek kažem da mi je zima najljepše godišnje doba (što stvarno jest kad iz topline svoje sobe promatram gdje snijeg obilno zasipa puteve mog sela), ta zima i sve što se tijekom nje zbiva sa sobom nose nešto posebno teško. Zima – već je sama ta riječ toliko prepuna prirode koja zebe, umorne samoće u koju se povlačimo zbog zavijanja vjetra, izgubljene topline koju iščekujemo do proljeća, nekakvog čudnog, pospanog i posvemašnjeg – zaustavljanja. Zima je baš poput snijega koji se mora odgrnuti da bi se otkrio sav život koji pod sobom skriva; ali, dok umorno odgrćemo snijeg, zapusi neumorno donose novi…

I sad da mi netko objasni koji je to pametnjaković u najumornije doba godine, kad sve staje ili nestaje, odlučio smjestiti najradosniji od svih naših blagdana – Božić! Zašto tu prvu radosnu vijest slavimo usred doba koje najmanje liči na radost? Ako malo bolje pogledamo, slika božićne radosti ustvari je slika najveće žalosti ovoga svijeta: to je slika dvoje umornih putnika, nemoćnog muža i njegove trudne žene koja, sigurno u velikim bolima, rađa u hladnoći noći usred skloništa za životinje, daleko od doma i bez ikoga poznatog u blizini, a svoje rođeno i uplakano dijete nema kamo položiti nego u jasle za hranjenje životinja. Zvuči radosno? Pa ipak, uvjerio sam se da te noći u štalici nije vladalo ništa nego savršena radost.

Već na prvim satima grčkog jezika prošle godine profesor Alojzije najavio nam je da ćemo u prvom polugodištu prevoditi Novi zavjet, i to sasvim slučajno 2. poglavlje Lukinog evanđelja – poglavlje o Isusovu rođenju. Rekao je da se ne smijemo služiti prijevodom iz onih malih plavih Novih zavjeta, već da trebamo to učiniti posve samostalno, što vjernije prenoseći izvornik, kako bismo što dublje razumjeli značenje Evanđelja. To je jedna zaboravljena vještina – čitati Evanđelje kao nešto novo, suvremeno, upućeno od samog Boga prvenstveno nama, baš u ovom konkretnom trenutku; ne zadovoljiti se površnim tumačenjem; prihvatiti ga i upoznati kao što bismo učinili s prijateljem kojemu znamo tek ime.

I tako sam se u prevođenju onog dijela kad se već pojave anđeli i pjevaju „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim“, nemalo iznenadio zapisujući: „Slava na visinama Bogu i na zemlji mir, a među ljudima dobro raspoloženje.“ To mi se posebno urezalo u pamćenje: Bog doista želi da Božić među nama bude vrijeme dobrog raspoloženja, ne u onom banaliziranom značenju, nego – u značenju radosti njegove blizine. To je, zapravo, njegov poklon koji nam ponovno daruje svake godine. No, iz čega da nam dođe to „dobro raspoloženje“? Odgovor sam našao nekoliko redaka dalje, kad Marija „ pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svom srcu“ – u mojoj verziji ona nije bila tako blaga: čuvala ih je i premetala; s njima je neprestano nešto aktivno činila. To je tajna dobrog raspoloženja – božićnog raspoloženja – ne dati svom srcu mira, neprestano nešto u njega pohranjivati i čuvati od zaborava, premetati nutrinu svog srca da ne bi otvrdnula, da naše srce ne bi prestalo kucati; jer, na kraju krajeva, ne živimo od mirovanja svog srca, nego od njegova neprestanog nemira.

Zato vas ovaj advent pozivam na nešto posebno, uza sve one molitve i odricanja na koja se tradicionalno odlučujemo, uza zornice na kojima ćemo iščekivati Božji dolazak, uz ukrase kojima ćemo okititi svoje kuće, uza sve pripreme kojima ćemo ovaj blagdan pokušati učiniti danom „dobrog raspoloženja“  Pozivam vas da ovaj advent učinite adventom za pamćenje – adventom pamćenja, onako kako je to Marija činila. Jednostavno pokušajte svaki dan zabilježiti ono što vam je Bog tada poklonio, bilo to materijalno ili nematerijalno. Spremajte predmete povezane s tim danom u posebnu kutijicu, rezervirajte jednu bilježnicu za dnevnik adventa, slikajte fotografije vrijednih trenutaka, pišite svoje molitve zahvale za darove tog dana: pohranjujte sve te sitne darove i, kad na Božić otvorite taj dar, primijetit ćete koliko je ustvari dobrog raspoloženja Bog pohranio u njega samo zato što ste odlučili ne zaboraviti na njegove darove, nego ih neprestano oživljavati. To znači doista slaviti Božić: prebirati Božje darove u svom srcu da bi u njemu moglo zavladati dobro raspoloženje, Božje raspoloženje. Jer Božić nije vrijeme godine; Božić – to je prostor u srcu.