Kroz zadnjih par tjedana prati me jedna misao. „Isus nije tupav!“ Ta rečenica mi tako jako zvoni u mislima da neprestano o njoj razmišljam od trenutka kad sam ju čuo od jednog profesora. I neprestano me šalje u razmišljanje što bi to značilo.
Koliko puta u svome mladom životu, nesvjesno progledamo životnim iskušenjima kroz prste, pustimo da nas svakodnevne stvari ponesu, oblikuju, mijenjaju. Rekao bih da zaboravljamo da nas Gospodin svaki trenutak prati i promatra. Pri tome ne mislim da nas opasno kontrolira, gledajući strogo na svaki naš pokret te ljutnjom i agresijom prati naše postupke koje poslije kažnjava tako da nam pošalje patnju. Osobno nemam takav pogled na Boga koji kažnjava za loše postupke, a dobre nagrađuje. Ukoliko očekujemo da nas Bog „potapše“ po ramenu za svaku dobru stvar koju učinimo, pomalo smo skrenuli od pravog shvaćanja i krenuli smo onim farizejskim.
Gospodin nas promatra, prati nas, nosi nas kroz život. Ali kako? Kako prepoznati da je baš TO, Božja volja? Odmah ću vas razočarati i reći da koliko god željno tražili odgovor na ovo pitanje, nikad nećemo naći siguran, dobro ugažen put kojim bi mogli potvrditi da je nešto sigurna Božja volja u našem životu. No imamo Euharistiju, ispovijed, Evanđelje, s njima nikad ne možemo pogriješiti. Čak i kada Njega ne razumijemo, to nije razlog da Ga prestanemo tražiti, to nije razlog da prestanemo moliti, to nije razlog da prestanemo zahvaljivati i truditi se otkrivati ono što želi od nas. Važno je svaki trenutak živjeti s Njim, živjeti s tom mišlju da je stalno s nama i da ništa u našem životu ne dolazi bez Njegovog znanja. Ne znam kako vama to zvuči, ali meni je ta misao izvanredna. Fascinira me pomisao da je Gospodin stalno prisutan u svemu što radim, gdje god da idem, što god da mislim i osjećam. Za mene nema veće ljepote. I onda dolazim opet do ove misli: „ Isus nije tupav!“. Što to znači? Iako je s nama cijelo vrijeme, naš Bog nije onaj tko za naše potrebe okreće glavu. Nije onaj koji ne shvaća moju životnu situaciju i ništa po tome pitanju ne poduzima. Pogađate? Naravno, problem nije u Njemu, problem nikada nije u Njemu, uvijek je u nama ljudima. Zaboravljamo da je prije 2000 godina napravio nešto što nitko drugi nikada nije napravio za nas – umro za svoje prijatelje (tebe, mene, tvoga susjeda, tvoga prijatelja, prijateljicu, čak i za onoga s kim se možda ne slažeš najbolje i ne razumiješ ga- za svakoga čovjeka). Je li to bio tupav potez? Vjerujem da se pita farizeje u ono vrijeme, rekli bi da je to blesavo. A zašto? Jer nisu mogli shvatiti ono što je govorio i činio. Mislili su da želi svu vlast sebi, i direktno se osjećali ugroženo, jer su počeli gubiti poštovanje među ljudima. A mi? Danas, nakon toliko godina i svega što imamo o Njemu napisano i posvjedočeno, mislimo li i mi da je to bilo tupavo od Njega? Nipošto! Tupavo bi bilo s naše strane misliti da ga nije briga za nas i da je sve to činio iz samo njemu poznatih razloga.
Tupav potez bi od nas bio kada mu svakoga dana ne bi zahvaljivali na tome što je za nas učinio. Tupavo bi bilo da naš život kojeg živimo iskorištavamo za uzdizanje sebe, pokazujući i tražeći svoje mjesto uvijek na vrhu, zaboravljajući pri tome da je rekao: „Onaj tko želi biti prvi, neka svima bude poslužitelj.“ Tupavo i nepromišljeno bi bilo proživjeti svoju mladost bez Njega. Na kraju, bilo bi tupavo ne vjerovati…
Rekao bih ti, mladiću, da vrlo oštro pišeš. Očito si dobro našiljio tu svoju olovku, kako ne bi bila tupa. 🙂
Ipak mi se čini da neke tvoje misli nisu do kraja jasne.
Bog možda na zemlji ne nagrađuje automatski svako naše dobro djelo, ne tapša nas uvijek po ramenu. No, jedna od naših glavnih istina vjere kaže: “Bog će dobro nagraditi vječnom nagradom, a zlo kazniti vječnom kaznom.” Možda nam se čini da na ovom svijetu ne dobivamo nagrade za dobro, a da Bog popušta zlu, no on nas samo uči strpljivosti i ljubavi, a za nas priprema vječnu nagradu. Ipak na kraju nagrađuje dobro i kažnjava zlo. To ne smijemo nikada zaboraviti, jer bi naša smrt tada bila besmislena.
Kažeš: “Odmah ću vas razočarati i reći da koliko god željno tražili odgovor na ovo pitanje, nikad nećemo naći siguran, dobro ugažen put kojim bi mogli potvrditi da je nešto sigurna Božja volja u našem životu.”
Zašto bi nas svojim mislima razočarao, kako si napisao? Misliš li da si se već popeo na vrhunac vjere, pa da s te visine vidiš bolje i dalje? Onda ako vidiš bolje i dalje ohrabri braću i sestre, a ne obeshrabri kao što si napisao da nas želiš razočarati.
Prvo kažeš da nema ugaženog puta u traženju volje Božje, a onda kažeš da ima siguran put po Euharistiji, ispovijedi i Evanđelju. Dakle, ima sigurnog puta u život, sigurnog puta u nalaženju volje Božje. No, otvara se drugo pitanje: jesmo li mi spremni prihvatiti ga? Ili čekamo neku svoju volju, koja nam više paše?
Pada mi na pamet priča o čovjeku koji se utapao i tri put mu dolazio čamac za spašavanje, a on je odgovarao da će ga Bog spasiti jer je veliki vjernik. A kad se utopio i došao k Bogu, bio je ljut na njega jer ga nije spasio. A Bog mu razočarano odgovori: “Pa tri put sam ti slao čamac za spašavanje”. Bog nam pokazuje svoj pravi put često puta po jednostavnim situacija i osobama u životu, ali jesu li naše oči otvorene da ga vide i naše srce spremno da prihvati, ili stalno tražimo neka čudesa?!
Sjeti se Isusove priče o siromašnom Lazaru i bogatašu. Bogataš je rekao Abrahamu da ode Lazar iz neba njegovoj braći na zemlji reći istinu o životu poslije smrti, a Abraham mu je rekao da imaju Mojsija i proroke i da neće povjerovati ni mrtvima ako uskrsnu dok ne povjeruju Svetom pismu.
Problem je u nama. I u tome se slažemo. Život nas često otupi i pretvori nas u tupavu svakodnevnicu. U borbi s grijesima ili u popuštanju istima izgubimo oštricu vjere.
Samo hrabro naprijed. Vidim da je tvoja vjera izoštrena. Kako si ono napisao: „No imamo Euharistiju, ispovijed, Evanđelje, s njima nikad ne možemo pogriješiti.“ Oni će nam oštriti vjeru.
fra Ivane, nemojte se ljutiti, ali mislim da ste malo preozbiljno shvatili umjetničku slobodu 🙂
Nećemo se hvatati za svaku riječ, nego gledati cjelinu, zar ne?
U svakom tekstu/kolumni možemo se uhvatiti za neku riječ ili rečenicu i tumačiti je na svoj način, iako zapravo znamo što je pisac htio reći…
Iako se slažem s time što ste napisali, ove stvari koje ste recimo tako “zamjerili” Josipu nisam uopće shvatio na taj način kao vi…
Dragi pater, hvala vam na vašem komentaru. Odmah ću odgovoriti na vaše pitanje koje ste postavili.
Nikako ne mislim da sam dosegao vrhunac, niti se vidim u visinama. Baš suprotno. Moj put je tek započeo i rekao bih da se vučem, ponekad i puzam po planini vjere trudeći se svakog dana vidjeti sve veću ljepotu našega Gospodina. Malen i neznatan, čak bi se poslužio Franjinim izrazom- bezvrijedan crvić…
Samim tekstovima upravi i pokušavam ohrabriti, nikako obeshrabriti. Pokušavam pokazati da nije sve tako kako se čini isprva, te ako malo dublje razmišljamo o onome što se događa oko nas, Bog nam daje odgovore. Samo je nama da ih prepoznajemo.
Slažem se s vama da sam u tom prvom dijelu možda bio nejasan, no htio sam pokazati kako mi ljudi uvijek tražimo da nam se Bog “pokaže”, a pritom zaboravljamo na već sigurne puteve koje sam kasnije naveo, i koji su dobro poznati svakom vjerniku no često ih uzima zdravo za gotovo i ne razmišlja da upravo u tome susrećemo Gospodina svaki dan… 🙂
Slažem se s framašem25 da je ovaj izraz koji je Josip upotrijebio “Razočarat ću vas i reći…” samo figura u pisanju, takoreći umjetnička sloboda. Ne vidim ništa sporno. Znamo što je volja Božja – živjeti Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista!
Hvala ti, Josipe, što si nas potaknuo da se borimo protiv naše tuposti u vjeri.
Vama, fra Ivane, hvala što bdijete nad svime kao pravi pastir. To nam je vrlo važno i potrebno.
Istina, dragi prijatelji, da sam se uhvatio za dvije-tri misli iz Josipovog teksta, ali to je zato jer sam ih želio sam bolje razumjeti. Zato mi je drago što je on i odgovorio i razjasnio mi svoje stavove.
S jedne strane ovaj portal nije samo za iskazivanje vlastitih stavova i umjetničkih inspiracija, već treba biti i mjesto gdje se objavljuju što jasnija svjedočanstva vjere. A, ako mi se Josipovo svjedočanstvo učinilo u nekim pitanjima malo i mutno, želio sam ga potaknuti da mi ga “izoštri”. 🙂
I u vjeri treba biti otvoren diskusiji, a ne prepustiti se fundamentalističkom stavu kako sam samo ja u pravu i kako je sve što ja napišem istina. Drago mi je da smo nastavili komentirati i raspravljati o tome.
Drago mi je da smo uspjeli u našoj malenoj raspravi razjasniti sve što je eventualno bilo nejasno… Lijepo je vidjeti da su se ljudi uključili i komentirali…Bogu na slavu, nama na izgradnju i poticaj… 🙂
Ne samo da Isus nije tupav, Isus ne zatupljuje: on nas nepreštano kušnjom izaziva da postanemo oštri. Jer (da se poslužimo tom sretnom metaforom olovke) samo dobro našiljena olovka ostavlja jasan trag, i to tako da se neprestano – troši.
Hvala na još jednom duhovnom “oštrenju”! 🙂
Sve pohvale tekstu i tekstopiscu, mojem dragome kolegi Josipu. Svaki put kada čitam tvoje uradke uspiješ me iznova iznenaditi idejama, složenošću tema, a jasnoćom i jednostavnošću izražaja. Ne želim komentirati gore navedene komentare, želim samo “potpisati” komentar: “samo dobro našiljena olovka ostavlja jasan trag, i to tako da se neprestano – troši.
Hvala na još jednom duhovnom “oštrenju”!”. Bolje se nije moglo sročiti! Josipe, samo nastavi dalje i veselim se susretu sa tvojim tekstovima! Bogu na hvalu i slavu! Lijep pozdrav!