Bljesak i plamičak

Nakon svake napisane kolumne pomalo me uhvati periodički mjesečni strah od toga da za sljedeći mjesec neću imati priču koja bi mogla „zabljesnuti“ – priču koja bi vas mogla trgnuti u duhovnom životu, probuditi iz monotonije ili vam osvježiti svakodnevicu. Ta slika bljeska i groma koja me iznova salijeće i ovaj me put podsjetila na jedan nedavni događaj iz mog života, ali me prije toga natjerala i na – pogled unutra.

Munje i gromovi pojave su u kojima se na veličanstven način očituje moć prirode: bez obzira na to ulijevaju li nam strah ili divljenje, koliko god smo navikli na njih, uvijek snažno utječu na nas – i uvijek ih primjećujemo. Zemlja nikad nije tako jako osvijetljena kao kad je zabljesne munja niti postoji zvuk u prirodi koji se može usporediti sa snagom grmljavine. No, to je samo jedna strana. Jer, premda munja daje najjaču svjetlost, ona uspijeva rasvijetliti mrak samo na trenutak – i tako žarku svjetlost biljke pravo ne mogu ni primiti – ona ih može samo sparušiti. Unatoč svoj snazi i veličini te pojave, ona nikome ne pomaže jer uopće ne traje, nego nestaje u trenutku svog nastanka.

U svom životu susrećemo se s istom stvari – u školi, na studiju, na poslu, u obitelji, s prijateljima. Pokušavajući postići nešto, ulažemo mnogo snage u to što činimo, u potpunosti se koncentriramo  na tu jednu stvar, na jedno ostvarenje i, premda često u tome uspijevamo, ti uspjesi ne traju dugo. Zapravo, oni uopće ne traju, jer se oko njih trudimo tom istom munjevitom ili gromovitom logikom – trudimo se više oko snage učinka i uspjeha nego oko trajanja. Slično nam se događa u duhovnom životu. U trudu oko duhovne zrelosti ili naviještanja Evanđelja spremni smo na divovske pothvate i korake, na velike žrtve i  drastične promjene života, a zaboravljamo na ono najbitnije – biti vjernima u malenom. Jer i naš je život, bilo duhovni, bilo društveni, sličan životu prirode: on se ne razvija niti se umnožava od trenutačne svjetlosti munje, nego od neprestanog tinjanja Sunca. Isus je na to mislio kad je govorio da smo mi svjetlost svijeta – ne da trebamo zabljesnuti, osupnuti, oslijepiti svojim svjetlom, nego jednostavno – uporno tinjati, ne da nas drugi vide, nego da bi drugi vidjeli.

Ušao sam nedavno u vlak za Zagreb putujući u posjet sestri, s planom da se zavalim u neko sjedalo i provedem tih nekoliko sati u bezbrižnom čitanju. No, na moju (ne)sreću, vlak je bio prepun i morao sam se smjestiti u hodnik. Za koji tren u vagon je ušla zbunjeno nasmiješena pojava dečka s naočalama i teškom torbom koju je stavio pored mene. Odmah smo se prepoznali: bio je to Ivan, dečko mojih godina, iz moje župe i iz mog susjedstva, koji mi je samo poznanik, no odmah me obradovalo što ću putovati s nekim poznatim. Naš je razgovor bio kratak: doznao sam da ide u Zagreb na prijemni ispit za Muzičku akademiju. Nakon par riječi, kad smo već iscrpili ono malo tema o kojima poznanici mogu razgovarati, Ivan je samo sjeo na svoju torbu dok sam ja promatrao što će učiniti. A on je, u vlaku, u hodniku prepunom ljudi, bez imalo sustezanja ili ogledanja iz svoje torbe izvadio molitvenik, prekrižio se i počeo moliti. To me zbilja trgnulo, ne zato što je počeo moliti, nego zato što je to učinio tako prirodno, bez obzira na mjesto na kojemu se nalazio, bez obzira na to što sam i ja bio pored njega: jer, koliko god to paradoksalno zvučalo, lako je svjedočiti i biti svjetlo strancima: pravi je izazov svijetliti braći koja poznaju i naše sjene. U tom sam trenutku shvatio da Ivan nije trebao učiniti ništa veće – nije pokušavao zabljesnuti, nego je odlučio svijetliti. I svojom jednostavnošću, skromnošću, možda čak i naivnošću svoje vjere, on je cijeli hodnik osvijetlio Božjom svjetlošću. I ja sam, dotaknut njegovim nijemim, a zapravo gromoglasnim svjedočanstvom, pomalo posramljen, jer to sam vjerojatno ne bih učinio, izvadio svoj molitvenik i počeo moliti.

Sljedećih nekoliko dana u Zagrebu neprestano sam razmišljao o tom trenutku u vlaku i o tome kako smo zaboravili biti maleni Božji svjetionici. Ili, možda i bolje rečeno, Božje šibice, jer je Bogu draga malenost; i dok svjetionici mogu samo obasjavati mjesto gdje stoje, šibica može donijeti svjetlo gdje god se upali. I, kao svaka prava Božja šibica, Ivan je to ponovno, i ne znajući, napravio. Došavši za nekoliko dana na večernju misu na Kaptol, u klupi u dnu crkve najednom sam iznenađeno ugledao Ivanov lik glave pognute u molitvi, koji me ovaj put još više obradovao. Prišao sam mu i od sveg srca ga pozdravio, prepun zahvalnosti; a on me pogledao i jednako se zbunjeno nasmiješio, ne znajući o čemu se radi. I tad sam pomislio u sebi: eto, to znači biti Božje svjetlo, to znači tinjati za Boga! Toliko se predati u to tinjanje dok i sam ne zaboraviš da to činiš, dok sam u potpunosti ne postaneš sunce. Jer, na Sunčevu svjetlost možda i ne obraćamo pažnju: ali ona, samo svojom upornošću i predanošću, svaki dan obrće svijet.