Isus hoda po vodi (Mt 14, 22-32)
Dok se učenici u lađi bore s protivnim vjetrom i brinu se oko opstanka lađe na nemirnom moru prema njima dolazi Isus i smiruje ih. Često taj dio podsjeća na naše egzistencijalne borbe i brigu oko svakodnevnih problema, što nas ponekad jako zaokuplja, zarobljava i zabrinjava.
U takve trenutke i situacije k nama dolazi Isus i od nas traži vjeru – da se pouzdamo u njega u svakodnevnim situacijama. Kao i učenici, to uglavnom i činimo i zato se smatramo vjernicima, zato molimo, idemo u crkvu i u konačnici na framu.
Ali ako čitamo dalje čini se kao da Isus traži još nešto više. Kao da traži naše povjerenje i izvan uobičajnih okvira – da mu još jače vjerujemo, da se još jače pouzdamo u njega – da poput Petra dođemo k njemu po vodi.
Petar je u lađi povjerovao da je to Isus i osjetio se sigurnim zbog njegove prisutnosti u toj situaciji, osjetio se dovoljno sigurnim da poželi od Isusa još više i Isus prihvaća. Zove ga na sljedeći korak, zove ga naizgled u još veću nesigurnost kako bi još jače osjetio Njegovu prisutnost i snagu. No nakon prvotnog oduševljenja Petar se ipak uplašio i počeo tonuti. Počeo je tonuti jer su mu se valovi učinili još većima jednom kad je napustio sigurnost broda. Kad je napustio sigurnost lađe ostali su samo on, valovi i Isus. Ostalo je ili potpuno vjerovati Isusu ili se osloniti na svoje oskudne mogućnosti i potonuti.
Čini se kako se i mi često slično ponašamo. Kao i Petru, čini nam se da smo u svojim svakodnevnim životnim okolnostima, navikama i ustaljenim obvezama ipak relativno sigurni i koliko god nam ponekad bilo i teško često se, i iako smo i vjernici, radije povlačimo i zatvaramo u svoj mali svijet nego da se na ovaj ili onaj način izložimo novome i neizvjesnom, a možda i potpuno nesigurnom. Često se bojimo napustiti lađu jer iako je nesigurna i u nemirnim vodama ipak nam se čini da barem nešto imamo pod kontrolom, da imamo barem nekakvo tlo pod nogama. Ono što često ne razumijemo i ono što niti Petar nije odmah razumio je da na brodu nismo nimalo sigurniji nego izvan njega. Što je malena lađa na uzburkanom moru? Koliko su čvrste stvari koje u svom životu smatramo konstantama?
Petar je bio jednako bespomoćan i nesiguran u lađi i izvan nje. Isto tako gledajući istu situaciju s druge strane možemo reći da je bio jednako siguran u lađi i izvan nje. Bio je siguran onoliko koliko se pouzdao u Isusa, a nesiguran onoliko koliko se pouzdao u sebe. U tome je sva razlika. Petar ju je naslućivao, zato je i poželio više – doći k Isusu po vodi, ali još je trebao utvrditi lekciju.
Tu je razliku dobro razumio i sv. Franjo. Imati dovoljno hrabrosti napustiti svaku zemaljsku sigurnost i zamijeniti je za apsolutnu životnu nesigurnost znači uvidjeti kako naša prava sigurnost u svakom trenutku ovisi samo o Bogu, a ne o onome što imamo ili nemamo, bilo to materijalno ili nematerijalno.
Iz Petrovog iskustva možemo naučiti: Svaka sigurnost za koju mislimo da imamo na zemlji zapravo je manjkava. Bog je jedini čije su obećanje, poziv i briga uvijek jednaki bez obzira koliki su valovi i bez obzira osjećamo li se trenutačno u svom životu kao da smo u lađi ili izvan nje – jer Bogu NIŠTA nije nemoguće.
I iz te vjere možemo reći i vjerovati: Samo je u Bogu mir dušo moja, samo je u njemu spasenje. (Ps 62,2)
Maja Vidović, Frame Siget