Idemo na kavu?

Odmalena me jutrom budio njezin miris; moji je roditelji vole u velikim količinama. Uz nju se oko stola znala okupiti cijela rodbina i sve bi goste sabrala na jedno mjesto: svi su na neki način sudjelovali u njezinoj pripremi. S njom su se rješavali sukobi i stvarala prijateljstva – mogla je djelovati baš na svakoga, od nas najmlađih, kojima je još bila veoma zagonetna, do onih najstarijih, koji su o njoj najviše brinuli. Kasnije sam i sam shvatio zašto je tako vrijedna. Sjedenje uz nju produbilo je i učvrstilo tolike moje odnose s prijateljima. Ona me osnažila da se više i bolje trudim, budila me kad sam bio pospan, grijala zimi, osvježavala ljeti, uz nju sam rješavao probleme i slavio uspjehe, podnosio teškoće i uživao u trenucima bez njih. S njom sam ostvario ono što sam nikad ne bih mogao, ali i ono neizmjerno bitnije od bilo kakvog ostvarenja: ona mi je pomogla da upoznam sebe samoga i razumijem ljude oko sebe.  I još više – da sebi i drugima pomognem. Ona je nekako postala, ne samo dio mog imidža, nego i dio moje osobe i, kad je nema, kao da nedostaje nešto mene u meni. Moje je vrijeme uvelike posvećeno njoj, jer – pa, makar bila loša, bezokusna ili neprijatna, bez obzira na mjesto, vrijeme ili društvo, svaki je trenutak s njom – čisto uživanje.

I vjerojatno se zbog naslova sad već čudite kako to jedan framaš na jednom vjerskom portalu može ispjevati takav hvalospjev jednoj tako poročnoj stvari kao što je kava. Vaš je ukor sasvim na mjestu – jer s kavom najčešće pretjeram. No, ako pročitate sve ovo ispočetka imajući na umu jedan drugi naslov, sve će vam biti mnogo jasnije:   uopće se ne radi o kavi, nego – o molitvi. Ipak, činjenica da ste mogli cijeli ovaj uvod pročitati stvarajući u glavi slike o toj „crnoj čaroliji“ umjesto o sklopljenim rukama, kakvoj crkvi ili molitveniku govori o vrlo značajnoj sličnosti kave i molitve. Obje su izuzetno snažne i djelotvorne; obje mogu pružiti užitak, mir i plodove kako onome tko ih konzumira, tako i ljudima oko njega. Međutim, to nije uvijek slučaj. Mnogi ljudi u kavi ne uživaju niti joj se raduju, dapače, ne vole je i misle da je beskorisna. Isto vrijedi i za molitvu. Doista, molitva je samo prazan zbir riječi, a kava obična crna gorčina ako ih se ne zna koristiti. Zvuči pomalo čudno – kako i zašto bi itko trebao naučiti moliti, ili još banalnije – piti kavu? I meni je to zvučalo banalno – sve do trenutka od kojeg započinje priča…

Bio sam tada osmaš, još uvijek u nastojanju da se nekako navrat-nanos probijem u svijet odraslih, jer sam se smatrao suviše zrelim u usporedbi s ljudima svoje dobi. Jednostavnije rečeno, nisam više htio biti dijete kakvim su me smatrali. Baš sam zbog toga kod kuće nekoliko puta sam napravio kavu i probao je. Nisam baš bio oduševljen okusom jer, s obzirom na to koliko je mojim roditeljima bilo važno da ujutro popiju kavu, očekivao sam mnogo više. No, svakako je bilo zanimljivo praviti se „odrastao“ barem u tome. I tako sam ja počeo piti kavu, slično kao što drugi počinju pušiti.

Tijekom jednog ljetnog odmora sjedilo je nas nekoliko članova uže i šire obitelji u jednom kafiću nakon nedjeljne mise. Moj je tata sjeo odmah pored mene. I krenulo je naručivanje. Odrasli su naručivali kavu, djeca sok, a kad je na mene došao red, izrekao sam svoju (nakon toga barem tisuću puta ponovljenu) narudžbu: „Kavu s mlijekom.“ (Jer baš su takvu kavu uvijek pili moji roditelji.) Svi su bili pomalo iznenađeni i pomalo se podrugljivo smijali, ali meni to nije previše smetalo. Stigla je  napokon i ta kava, u malim bijelim šalicama. Te male šalice dotad mi uopće nisu bile jasne, jer su moji kod kuće uvijek pili kavu iz velikih. I tako, uzmem ja svoju šali(či)cu, udahnem kao za pripremu i u dva-tri gutljaja strusim još vruću kavu i ostavim šalicu na stol. Tata je nakon nekoliko trenutaka primijetio praznu šalicu i u mješavini smijeha i ljutnje ustvrdio: „Vid’ ga šta je salio!“ Začuđeno sam ga gledao dok nije shvatio da nemam pojma o čemu govori. „Pa ne smiješ kavu salit’! Moraš to ćejfit’!“ Priznajem, izraz lica mi je bio otprilike zbunjen poput vašeg dok čitate još malo turcizama u mojoj kolumni. No, umjesto mog objašnjenja, slijedi priča onako kako mi ju je tata potom ispričao.

“Nekoć je jedan sultan vodio težak rat s nekim protivnikom. I, kao i u svim drugim osmanlijskim pohodima, njegova je vojska uz hranu i piće bila dobro opskrbljena kavom, a s njom je putovao i čovjek koji je pravio kavu cijeloj vojsci (imao je on neko ime i titulu – nazovimo ga kavedžija). Protivnička je vojska odjednom iznenadila sultanovu i trebalo je odmah reagirati. No, sultan nije htio u boj bez kave te je otišao kavedžiji  i naručio jednu kavu (vjerojatno tursku). I tako, kavedžija napravi njemu kavu, sultan je popije baš poput mene gore, a kavedžija se naljuti i kaže: „E, to ti je zadnja, da znaš!“ Sultan se začudio (opet, poput mene), a kavedžija će: „Salio si kavu, nisi ćejfio, ja ti više kave ne dam.“ Tu se sultan i ja malo razilazimo u ponašanju jer je on zaprijetio kavedžiji smrću, na što je ovaj uzvratio otprilike: „Hajde, samo ti mene ubij pa vidi tko će ti onda praviti kavu.“

Bilo mi je nakon te priče jasno o čemu to tata govori: saliti bi otprilike značilo nabrzo popiti kavu, a ćejfiti – piti je dugo. Međutim, shvatio sam i sam poslije da ćejfiti znači – uživati, i to ne samo u kavi nego u bilo čemu što se radi. Zapravo, tek tada sam shvatio da je za uživanje u mnogočemu potrebno samo vrijeme. Jer žurba ne mijenja nagore stvari kojima se bavimo. Situacija je malo lošija. Žurba mijenja nas nagore.

To je zapravo najčešća zamka u koju padamo kad krenemo s molitvom: smatramo se odmah sposobnima za nju, ne misleći da je za to potrebno vrijeme. No, naučiti moliti jednako je lako kao naučiti piti kavu. Postoje samo tri pravila.

1)      Nemoj saliti, nego ćejfi! Molitva, kao i kava, ima više dobrih osobina. Između ostaloga, smiruje duh i može uzrokovati i užitak. A smirenje i užitak u molitvi rijetko idu s mišlju „hajde da obavimo ovo“. Ishitrena molitva je kao salivena kava: previše brzo popijena da bismo je mogli okusiti, a prevruća da se ne bi opekli.

No, molitva ne može biti samo sredstvo postizanja mira ili ostvarivanja želja: ona je sredstvo komunikacije. A komunikacije nema bez poklonjenog vremena. Često smo rastreseni, dekoncentrirani, umorni, bezvoljni. Tada je Bogu od naših rastresenih riječi veći poklon naše vrijeme, čak i naša šutnja. Najbolji prijatelji jednako dobro komuniciraju riječima i bez njih.

2)      Pij u paru! Premda je molitva u samoći uvijek preporučana i veoma plodonosna, ona zna biti još bolja u paru. Sam Isus kaže da je on ondje gdje su dvojica ili trojica sabrana u njegovo ime. Osim što je ugodnije moliti u paru, to vam omogućuje da molite za zajedničke stvari, da podsjećate jedni drugi za što treba moliti, da jedni druge učite molitvi. A da ne govorimo koliko to utječe na zbližavanje!

3)      Eksperimentiraj! Mjesto, vrijeme, društvo, oblik – molitva je i tu poput kave. Ako cijeli život provedete pijući kavu s mlijekom u istom kafiću u istom društvu, to zna postati zamorno. Molitvi uvijek treba svježine. Razmislite samo gdje se sve može moliti, u kojim svim prilikama – a molitvena baština Crkve i tu dolazi u pomoć. Od molitvenih stavova koje možete prakticirati, pobožnosti poput trodnevnica, dnevnica, litanija, preko crkvenih himana, psalama i hvalospjeva pa sve do meditacije i kontemplacije – ne postoji religija koja poput kršćanstva nudi toliko molitveno bogatstvo.

Postoje ipak dvije razlike. S molitvom nikad ne možete pretjerati kao što se s kavom može, jer je duši uvijek potrebno više. Također, molitvu možete pronaći baš posvuda. Pa možda i u svojoj sljedećoj šalici kave s prijateljem.