Intervju s fra Petrom Horvatom

Fra Petar Horvat, glas razuma i duhovni asistent Frame Zagreb-Siget, rođen je u Čakovcu 04.07.1983. godine. Usprkos mladosti, njegov je dosadašnji životni put bio sve samo ne običan. Nakon završenog novicijata na Trsatu, vječne zavjete daje u Chicagu, a đakonom ga proglašava naš poznati misionar mons. fra Gerard Žerdin u Peruu, gdje je tri mjeseca proveo u misijama. Mladu je misu proslavio u rodnom Čakovcu, po povratku iz misija. Zamolili smo ga da svoja iskustva, dojmove i planove za budućnost danas podijeli i s nama.

1. Fra Petre, tvoj je životni put u mnogočemu zanimljiv. Možeš li nam reći kako i kada si odlučio prihvatiti  svećenički poziv?

Kada pogledam svoj život unatrag dokle mi pamćenje seže, mogu reći da svi događaji koje sam proživio i ljudi koji su se ugradili u moj život sve više i više imaju smisla. Sigurno je i da čovjek s godinama dobiva sve širu sliku mozaika svoga života i ono u što sam se uvjerio jest da sve u životu ima svoj smisao, ništa se ne događa slučajno.

A o svom pozivu sam svjedočio i govorio više puta i na više načina, no nakon svakog pokušaja govora o njemu otkrio sam nešto novo, jer o tim stvarima razmišljaš i kontempliraš u svom srcu pa ih je teško izgovoriti. No, moj put prema pozivu franjevca – svećenika nije se puno razlikovao od ostalih poziva.  Živio sam „normalan“ život, volio „sve što vole mladi“, školovao se, ganjao loptu po igralištu i cure po Čakovcu… i onda se dogodilo ono „nešto“. No nije to išlo baš glatko. Osjetio sam poziv i to me oduševilo i zagrijalo. No, kad je „zagrijanost“ prošla, odupirao sam se pozivu. Možda zbog straha, možda zbog osjećaja nedostojnosti, a možda zbog sebičnosti i želje da vršim svoju volju i da svoj život usmjeravam kako ja hoću. Kada razmišljam što je sve utjecalo na moj poziv, vidim da je tu bilo više čimbenika, a možda ih još i nisam sve otkrio. Kad sam prvi put osjetio poziv, bile su to ratne godine. Pa kada gledaš sva ta stradanja i patnje, temeljna životna pitanja sama od sebe dolaze u prvi plan. Situacija te prisiljava da  se približavaš Bogu. Tu je na prvom mjestu i moja obitelj (mama Anđela, tata Želimir i brat Tomislav) i vrijednosti koje sam u njoj stekao – to je zasigurno najviše oblikovalo moju osobnost i odnos prema Bogu. Tu je i crkva sv. Antuna Padovanskog na čakovečkom Jugu koja se tek počela graditi, a ja sam se u nju ugrađivao ministriranjem i svim što je bilo potrebno oko jednog gradilišta. A iskustvo gradilišta dobio sam doma, jer sam djetinjstvo proveo ne samo igrajući se, već i sudjelujući u gradnji naše obiteljske kuće. Bilo je to ratno vrijeme, vrijeme siromaštva, pa smo dosta toga i sami radili na kući. Pa ako treba sagraditi kuću, od gradilišta do useljenja, mislim da mi ne bi to bio problem.

Previše sam se raspričao. A mogao bih još. No, kad bih trebao svesti svoj poziv na jednu rečenicu, upotrijebio bih riječi proroka Jeremije: „Ti me zavede, o Gospodine i dadoh se zavesti.“ (I mogu reći da mi je drago što sam bio tako slab i dao se zavesti).

2. Dio svoga školovanja proveo si u Sjedinjenim Američkim Državama. Kako si se prilagodio i kakvi su tvoji dojmovi o njihovom načinu života?

Školovanje u SAD-u bila je  velika prekretnica u mom životu. Bio je to prvi intenzivniji susret s drugom kulturom. Taj proces podijelio bih u nekoliko faza. Prvo mi je sve bilo divno i krasno. Bilo je to vrijeme čuđenja, otkrivanja i divljenja. Kada je taj prvotni zanos prošao, počelo je vrijeme nostalgije i otpora novoj kulturi. Tada dobiješ jednu novu perspektivu svoje kulture i počinješ je cijeniti na jedan drugačiji način. Uz to sam se odupirao novoj kulturi koja je od mene tražila da ponešto i prihvatim, da ta kultura postane dio mene. Nakon te faze, kulturu u kojoj boraviš uspoređuješ sa svojom i iz obje izvlačiš ono dobro. Ukoliko svi ti procesi prođu dobro, počinješ tu novu kulturu prihvaćati kao svoju. Takve procese prolazio sam u susretu sa svim kulturama. Gdje god sam bio, zavolio sam to mjesto i ljude koje sam susreo. Možda je to i utjecaj sv. Franje za kojega je „cijeli svijet bio samostan“.

No sad nešto konkretno. SAD su ogromna zemlja s ogromnim razlikama unutar društva. Tamo se mogu susresti sve kulture, nacije, jezici i vjere. To je ono što tu zemlju i čini bogatom i lijepom. No s druge strane, moguće je vidjeti najbogatije ljude na svijetu, ali i one najsiromašnije. Zemlja je to mnogih mogućnosti, ali i vrlo okrutna i bez smilovanja za one koji nisu ostvarili svoj „američki san“. Kod ljudi mi se posebno svidio entuzijazam i ljubaznost. Ljudi nisu toliko opterećeni sa „što će tko reći ili misliti“, puno su tolerantniji, a i ljubazni, jer teško je otići na poštu ubaciti pismo, a da od osobe koja radi na šalteru ne saznaš kako je jučer provela dan. Uz pozdrav: „Dobar dan“, obavezno slijedi pitanje: „Kako si?“ i tu počinje razgovor.

Ja sam svoj „američki san“ ostvario: upoznao sam divne ljude i upio bogatstvo njihove kulture koliko sam mogao. To mi je najveće bogatstvo koje sam tamo stekao.

No sada kada gledam unatrag moje dvogodišnje školovanje u Chicagu, sve mi se više čini da su to bila samo vrata do otkrivanja misionarskog poziva. Imao sam milost iz betonske džungle Chicaga otići u pravu džunglu peruanske Amazone.

3. Kako si se odlučio za misionarstvo i što odlazak u daleku i nepoznatu zemlju znači za jednog franjevca – svećenika?

          Moj odlazak u Peru dogodio se vrlo neočekivano. S obziromna to da sam uz svoje školovanje u Chicagu trebao odraditi 3 mjeseca intenzivnog pastorala, sinula mi je ideja da bih mogao to vrijeme provesti kod našega fra Gerarda Žerdina, biskupa u amazonskom dijelu Perua. Na moju veliku radost, molba mi je odobrena od provincijala fra Željka Železnjaka, a fra Gerard mi je izrazio dobrodošlicu. Nisam znao kamo idem niti što me tamo čeka – dopustio sam da me život iznenadi.

A odlazak u jednu nepoznatu zemlju za mene kao franjevca nije ništa posebno ili nadnaravno… To je samo ostvarenje moga poziva,  jer naš Red jest misionarski. Geografija nije toliko važna, važna je potreba sredine gdje si poslan služiti. K tome, sv. Franjo je univerzalan i ne ograničava ga ni prostor ni vrijeme – svaki čovjek bilo gdje na zemlji i u bilo kojem trenutku povijesti može nešto od njega naučiti. Kao franjevcu, to mi puno olakšava službu naviještanja Radosne vijesti, jer samo ako živim franjevačku karizmu, to je i više nego dovoljno.

Moram još spomenuti da u sebi osjećam taj misionarski poziv i da mi je velika želja ostvariti ga.

4. Peru je poznat kao katolička zemlja. Kako te je lokalno stanovništvo prihvatilo?

U Peruu je oko 93% katoličkog stanovništva. To katoličanstvo dosta se razlikuje od našeg europskog. Iako se vidi veliki utjecaj španjoske kulture, među lokalnim stanovništvom ima dosta sinkretizma i ostataka narodnih religija i običaja. Iako ovo može zvučati heretično, sviđa mi se taj spoj kršćanstva i duboke povezanosti s prirodom i cijelim svemirom. Bilo bi i nerealno očekivati od veselih i po naravi otvorenih domorodaca da pod misom samo sjede u klupama smrknutih pogleda. Vjera i Bog u njihovom mentalitetu moraju biti opipljivi, slavljeni i prisutni u svakodnevnom životu. Zbog toga su procesije i štovanje kipova kod njih vrlo popularni. Sjećam se kako su me djeca nakon svake svete mise vukla za albu do krstionice te sam ih morao svaku večer škropiti blagoslovljenom vodom.

Što se tiče prihvaćanja, taj proces je išao polako. Najprije su bili dosta rezervirani prema meni dok nisu otkrili da želim nešto od njih naučiti i da nemam loše namjere. Tada su me pustili u svoj svijet. Tu je potrebno biti strpljiv i njima prepustiti inicijativu uvođenja u njihov svijet. Forsirati  i glumiti da si kao na domaćem terenu može ih uvrijediti. Tri mjeseca, koliko sam ja proveo dolje, bilo je dovoljno za prihvaćanje od strane nekolicine djece, no za one „tvrđe orahe“ i odrasle potrebno je puno više vremena.

5. Dio tvoje misionarske službe bila je edukacija domorodačkog stanovništva. Kakva je tamo situacija što se tiče siromaštva i obrazovanja?

Jedna od glavnih zadaća misionara u Amazoni jest edukacija. Uz svaku misiju nalazi se škola i ostali popratni sadržaji. Tek tamo sam uvidio što edukacija konkretno znači za pojedinog čovjeka, ali i društvo. Kada vidiš djecu gdje preko tjedna uče, a slobodno vrijeme provode radeći na poljima i farmama kako bi sama uzdržavala školu, posramim se svakog trenutka svoga djetinjstva kada sam pričao protiv škole i na to gledao kao gubljenje mog dragocjenog vremena koje sam mogao provesti u igri (i ja sam bio jedan od onih koji su pjevali Pink Floyde i We don’t need no education…) Tu se još jednom potvrđuje ona izreka da nešto počinješ cijeniti tek kada to izgubiš.

Edukacija pomaže u suzbijanju siromaštva, bolesti, ratova i mržnje. Edukacija ovlašćuje ljude da razmišljaju svojom glavom i da preuzmu odgovornost za svoje živote i budućnost društva u kojem se nalaze.

Misionari su dobro prepoznali važnost edukacije i na taj su način ovlastili i osvijestili domorodačko stanovništvo da brane svoje interese. S obzirom da mnoge razvijene zemlje prepoznaju prirodna bogatstva Perua, u stanju su učiniti sve kako bi ostvarile svoj profit. Visokokvalitetno drvo Amazone privlači njihovu pažnju, a domorodačke zajednice koje su raštrkane nepreglednim prostranstvima džungle, samo im smetaju. Uz pomoć vlade koju su potplatili, žele ih se riješiti. A to čine na suptilan način. Ne da ih ganjaju puškama (iako bude i toga), već među njih pošalju „edukatore“ koji ih poučavaju o planiranju obitelji i kontracepciji pod izlikom da je to za njihovo dobro. No konačni cilj je da ih s vremenom nestane (povucite paralele s našom kulturom: kontracepcija, abortusi, homoseksualna propaganda). Misionari stoje na strani domorodaca i educiraju ih kako da obrane svoj prirodni okoliš i prilagode se na utjecaj mentaliteta Zapada koji sve više prodire među njih. Zbog toga misionari i nisu baš omiljeni kada se postave između obrane života i interesa profitera.

U svijetu je takva situacija da edukacija nije pravo nego privilegij nekolicine. Zato prije nego što počnemo kritizirati ili žaliti se na situaciju u našoj zemlji, zahvalimo na onom što imamo.

6. Za đakona te je zaredio tvoj brat i prijatelj, mons. fra Gerard Žerdin, u Peruu, što ti je taj događaj zasigurno učinilo još posebnijim, a i sam obred ponešto neobičnijim (služba na nekoliko jezika)

Kao što je i sam odlazak u misije u Peru bio trenutak inspiracije, tako je to bilo i s ređenjem. Sinula mi je ideja da bi đakonsko ređenje također moglo biti tamo. Na moju veliku radost molba mi je odobrena.

Kada sam imao proslavu doživotnih zavjeta u Chicagu, organizacija na „american way“ me skroz izmorila. Sve je moralo biti dogovoreno, određeno do u detalja. S obzirom na to da sam ljubitelj spontanosti, improvizacije i jednostavnosti, zaželio sam da moje đakonsko ređenje u prašumi bude upravo takvo – bez prevelike pompe. No, prevario sam se. Učitelji i učenici dječjeg sela u kojem sam radio, zajedno sa svojim roditeljima, napravili su feštu na razini cijeloga gradića Mazamarija. U početku mi se ideja nije svidjela, jer sam htio nešto skromno i jednostavno. No, kad sam vidio s koliko žara i ljubavi svi sudjeluju u pripremama, počeo sam surađivati, više radi njih, jer je to njima puno značilo. Uostalom, bila je to prva proslava takvog tipa u Mazamariju pa je dolikovalo da se svečano obilježi.

Svečanosti je pridonijela i posebna liturgija koja je bila na nekoliko jezika (hrvatski, španjolski, ashaninka, shipibo i latinski). Zaista je poseban doživljaj čuti kako Peruanci pjevaju Zdravo Djevo ili Krist na žalu.

Tijekom ređenja desio se i još jedan značajni događaj koji ti se može dogoditi samo ako ređenje imaš usred džungle. Za vrijeme litanija, kada sam ležao na podu ispred oltara, iz sakristije je doskakutala mala žabica i počela se motati oko mene. Iako su je pokušali otjerati, nije se dala pa mi se zavukla pod habit. Uspjeli su je uhvatiti i stavili su je u malenu vrećicu i darovali mi je nakon mise. Cijelo to vrijeme dok su ganjali žabicu, ja nisam znao što se događa – saznao sam tek na kraju mise. Osjetio sam samo da netko skače oko mene i čuo da se cijela crkva smije. Taj događaj ostao bi samo šaljiva zgoda da se nije dogodilo ono što se dogodilo. Naime, nakon mise, djeca su odmah dotrčala do mene i pitala me znam li što taj događaj znači. Kad sam slegnuo ramenima, rekli su da je to znak da me „prašuma pozdravlja“. To je bio prijelomni trenutak mog boravka u Peruu. Do tada mi se prašuma samo svidjela i sve je to bio jedan lijepi period mog života, više kao izlet. Od tada sam počeo osjećati onaj proces koji stanovnici prašume nazivaju „La selva te embruja!“ (prašuma te začara). Taj događaj sa žabicom možete vidjeti i na kraju videa

(http://www.youtube.com/watch?v=TNfASUhacY8&context=C42f41d6ADvjVQa1PpcFOSY92X9N7JoWjcUGlXIXVwznXcB4SOtnI)

Mogao bih još puno toga pričati o Peruu pa ako je tko zainteresiran, preporučujem Peruanske putopise koje sam pisao za svojeg boravka u Peruu:

http://www.ofm.hr/juniorat/index.php?option=com_content&task=category&sectionid=35&id=53&Itemid=149

7. Za vrijeme tvojeg boravka blagoslovljen je i „hrvatski paviljon“ Sveučilišta Nopoki u Atalayi kojeg je osnovao i vodio sam biskup Žerdin, a u čijoj su gradnji novčano pomogli i čakovečki vjernici? Koja je zapravo uloga te škole?

Nakon ređenja zaplovili smo put Atalaye, još dublje u prašumu. Tamo se nalazi sveučilište Nopoki što u slobodnom prijevodu znači: Evo me. Došao sam. Tu sam. Projekt je započet zbog svega onoga o čemu sam već odgovorio u tvom pitanju o školstvu u Peruu.

Naglasio bih da se škola sama uzdržava radom učenika. No kada je u pitanju gradnja objekata i oprema tih istih, pomoć izvana je neophodna. Gradnja u prašumi je jako skupa zbog poteškoća transporta materijala i zbog toga je svaki prilog dobrodošao. Čakovečki vjernici su se posebno iskazali promocijom i financiranjem modula „Croacia“, no u tome su sudjelovali i svi samostani i župe naše Provincije gdje god se skupljalo za misije. Sve je uloženo u jedan prekrasan objekt opremljen računalima i sanitarni čvor.

Peruanci koji tamo studiraju oduševljeni su žarom i zalaganjem ljudi koji im omogućuju školovanje i to pokazuju velikom zahvalnošću.

8. Pred godinu i pol vratio si se u Hrvatsku. Koja je tvoja trenutna služba?

Vratio sam se pred Božić 2010. i odmah kao đakon bio namješten na župu Sv. Križa u Zagrebu u Sigetu. Tu sam ostao do danas.  Nakon ređenja postao sam župni vikar, a povjereno mi je nešto vjeronauka za krizmanike i služba duhovnog asistenta Frame. Uživam ovdje, jer je pastoral dosta živ i ima puno događanja – Bogu hvala na tome. Raduje me rad s mladima, jer su oni zahtjevni i izazovni, a ja volim izazove. Posebno me veseli rad s Framom, jer na taj način ostajem u kontaktu s Franjinom karizmom koja je osobito živa i privlačna među mladima.

Uz to sam i urednik Provincijske internetske stranice (www.ofm.hr) zajedno s fra Markom Pustišekom, duhovnim asistentom Frame Čakovec.

9. Kakvi su ti planovi za budućnost?

Moj jedini i konačni plan jest, što ga često i kroz šalu ponovim, da me pokopaju u ovom smeđem habitu koji mi je dan u novicijatu na Trsatu 2005. godine. Odnosno, da ustrajem u ovome na što me Bog pozvao. Kako će se to ostvarivati, prepuštam Njemu. No, ono što bih svakako volio je ostvariti se kao misionar u zemljama trećega svijeta, a budući da je moja Provincija već prisutna u Peruu, volio bih da to bude tamo. Već sam slao molbu upravi Provincije o svojoj želji. Rekli su mi da za početak trebam „odraditi“ malo i ovdje u Hrvatskoj, a onda će razmotriti moju molbu.

No, nije da samo sjedim i čekam taj dan već živim ovdje i sada i dajem se u službu ljudima kojima sam u ovom trenutku poslan. Jedan od većih planova mi je i vjeronauk za mlade ovdje u župi Sv. Križa na Sigetu koji spremam za jesen ove godine.

10. Možeš li, za kraj, poručiti nešto našim čitateljima?

Najteže su mi završne misli, jer uvijek želim reći nešto pametno pa onda na kraju sve spetljam. To mi je problem i u propovijedima.

No, reći ću ono što su neki već čuli i što framašima ponavljam u svakoj prilici i uvijek ću ponavljati. Mislim da  sv. Franjo ima puno više toga za reći današnjem modernom čovjeku negoli onom srednjovjekovnom. Njegova poruka nadilazi vrijeme i prostor, ne zato što je njegova, nego zato što je dopustio da Krist govori svoju poruku (evanđelje) kroz cijelo njegovo biće.

Sv. Franjo je imao dar prepoznavanja Boga u svemu – i ljudima i prirodi. Takva duhovnost dopuštala mu je da vidi kako je cijeli svemir natopljen Božjom prisutnošću. Takav čovjek ne može biti pesimističan, takav čovjek ne može a da ne bude radostan bez obzirana to što mu život donese. I u lijepim i u manje lijepim situacijama, on prepoznaje Boga koji vodi njegov život.

Dragi mladi prijatelji koji se oduševljavate svetim Franjom: ne gubite radost, ne gubite optimizam. Klonite se karijerizma, senzacionalizma i prolazne hvale i slave. To donosi trenutno zadovoljstvo, ali ne izgrađuje čovjeka. Stav učenika, poslušnost i izlaganje riziku neuspjeha izgrađuju osobnost, duhovnost i daju životnu mudrost!

Eto opet sam rekao svašta i ništa! Ma, Duh Sveti će vas poučavati i upućivati u svu istinu. Budite joj otvoreni!

Rea Vrandečić – Frama Siget

7 Comments

  1. Kako mi je drago što sam to pročitala,uljepšalo mi je dan !!!
    Prekrasne fotografije:)

    Bogu hvala na fra Petru!

  2. Ovaj intervju podsjetio me je na duhovnu obnovu u Čabru.Tamo je fra Petar Horvat pričao o svom životu i misijama. Bilo ga je zanimljivo za slušati 🙂

  3. …još jedno svjedočanstvo u prilog Kristu i serafskom ocu… kako je to lijepo vidjeti i čuti:):):)
    Dragi fra Petre, neka se Bog i dalje proslavlja po tvojem životu a u tebi neka nikad ne ponestane ustrajnosti slijedeći Ga…
    😉

  4. Prekrasan intervju….hvala Bogu na ovako krasnom svećeniku kojeg imam prilike slušati na nedjeljnoim misiama za mlade….fra Petar samo naprijed! BTB

  5. Petre!
    Zelim ti da tako i dalje radis, govoris i zivis i postanes svet! Bozji blagoslov!

Odgovori na Ivana Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)