Zašto postoji adventski vijenac i zašto se kiti bor?

Okićen bor – otajstvo drveta života

Božićno drvo, okićen bor, uz adventski vijenac i jaslice, postao je uobičajen pratitelj Božića, ali ima i svoje kršćansko značenje.

Razvio se iz “rajskog drveta”, urešena na čast Adama i Eve koji su slavljeni 24. prosinca. Na drvo su se vješali simbolički plodovi. U 19. stoljeću uvedena je novost stavljanja betlehemske zvijezde na vrh bora i zamjenjivanja plodova svjetlećim predmetima, a ispod njega stavljale su se jaslice. Božićno drvo, bez obzira na tolike neprimjerene oblike njegova kićenja, ima svoje kršćansko značenje: priziva otajstvo Krista, drveta života i svjetla svijeta.

No drvo u svim kulturama i religijama označuje život, zato su stabla često opisivana kao sjedišta božanstva. I u Bibliji i u liturgiji česta je uporaba drveća. Ono zimzeleno simbolizira ponovno buđenje prirode. Već je u pretkršćanskom vremenu zeleno nerijetko bilo jamac nade i vjernosti te je, danas pretežito u kombinaciji s crvenim, vezano uz došašće. Zeleno se drveće smatralo čuvarom dobrih sila i skrovištem pred zlim silama.

U srednjem vijeku kuće i crkve kitile su se zelenim granama i vijencima od adventa do polnoćke. Kristov dolazak stoga nije bilo teško povezati s tom tradicijom. Budući da je pokraj jaslica to drvo označavalo “Adamovo drvo”, tradicijski je razumljivo zašto su se borovi kitili jabukama.

Razvoj je išao u smjeru pozlaćivanja oraha, ali i slatkiša, odnosno svega što je približavalo sliku raja. Ti su plodovi kasnije pretvoreni u zlatne ili srebrne te svjetlucave kuglice, čime je ipak osiromašena neposredna veza s plodovima, a nju se zamijenilo svjetlucavom iluzijom i zavodljivošću.

Svijeće se na borovima javljaju u 17. stoljeću, kada je slavlje Božića preneseno u privatnu sredinu, a simbolika svjetla, koja je konstanta ovog običaja, dobar je put povezivanja otajstva Utjelovljenja i Uskrsnuća Kristova.

Adventski vijenac – sat koji mjeri vrijeme do Božića

Postavljanje ili vješanje adventskih vijenaca danas je postalo najprepoznatljivijim vjerničkim, ali i ne samo vjerničkim običajem u došašću. Ipak, vijenac u svome izvorištu nema biblijsko-liturgijsku pozadinu.

Radi se o četirima svijećama postavljenim na zimzelenu granu savijenu u obliku vijenca. Takvi se oblici rabe najviše u njemačkim zemljama i u Sjevernoj Americi. Podrijetlo seže duboko u poganske obrede, vlastite germanskim narodima. Oni su u zimskom mjesecu prosincu slavili pobjedu sunčeva svjetla nad tamom. Uporaba vijenaca širi se od 16. stoljeća.

Nadalje, posebice iz evangeličkog ambijenta; točnije, vezano je uz hamburškog župnika Johanna H. Wicherna. On je takav vijenac uporabio 1833. u domu koji je on sam digao za mlade u potrebi. Na vijencu od borovine na prvi dan došašća upalio je jednu svijeću i svaki sljedeći dan dodavao po jednu, tako da je na Badnjak na tome vijencu gorjelo njih 24. Tom je simbolikom preuzeo biblijsku riječ iz Ivanova evanđelja: “Svjetlo u tami svijetli” (Iv 1,5), a odnosi se na Kristovo utjelovljenje i njegov boravak među ljudima.

Ovi vijenci služe kao neka vrsta satova koji mjere vrijeme iščekivanja Božića. Postupno paljenje svijeća nedjelju za nedjeljom, sve do svetkovine Božića, spomen je različitih razdoblja povijesti spasenja prije Krista i simbol proročkog svjetla koje je malo-pomalo osvjetljivalo noć iščekivanja, sve do izlaska sunca pravde (usp. Mal 3,20; Lk 1,78).

Ana-Marija Kovačević, Frama Zagreb-Dubrava