Govoreći o franjevačkoj (pa tako i framaškoj) karizmi, koja uključuje toliko široki spektar osobina, definitivno je jedna od važnijijih i otvorenost. Što ona podrazumijeva?
Definitivno, za početak je to otvorenost prema Bogu i Njegovoj Riječi i Evanđelju; svaki bi si Framaš trebao posvijestiti važnost te dimenzije, jer bez Boga ne bi bilo nas, bez Boga ne bismo bili tu gdje jesmo, jer bez Boga…
Drugi je važni faktor otvorenost prema sebi u smislu da trebamo biti svjesni svojih talenata, vrlina i svega onoga što nam je Bog podario i da prema tome budemo otvoreni kako bi s tim darovima i djelovali jer će u protivnom, kako kaže Sveto Pismo, naši talenti biti zakopani.
I treća, ali ne manje važna osobina otvorenosti jest otvorenost jedni prema drugima. Najbolje je ostvarenje ove vrste otvorenosti življenje tj. svjedočenje svojim primjerom. Njime se treba jasno predočiti prvi i drugi faktor otvorenosti koji onda tako postaje i trećim tj. “mamcem” za nekoga, no mamac ne znači i povezna nit.
Povezna se nit ostvaruje na način da pomagajući jedni drugima, slušajući jedni druge, pozivajući nove i animirajući sve one koji se za Framu interesiraju (pjesmom, osobnim pozivom, svjedočanstvom, MOLITVOM…) dobivamo poene za zajednicu.
Rezimirano, ne smijemo biti zatvoreni i uživati “ja i moja mala sreća” jer taj hedonististički duh ne pristaje, pogotovo ne nama Framašima. Tu svoju, tu našu sreću treba izliti i izvan suhih i zatvorenih zidova, da svježina ljubavi, framaške radosti, nade i vjere postane okrijepa i mnogim dušama koje svoju mladost traže…
Stoga osjetimo potrebu misionarskog duha, ali ne samo onom prema afričkom plemenu već i onom oko nas… Lijepo je nama na Frami, dozvolimo da tako bude i novima i svim generacijama nakon nas – BUDIMO OTVORENI i ne čekajmo sjedeći, već USTANIMO jer “JA ŠALJEM VAS!” (Iv 20,21)
Filip Polegubić, Frama Rijeka – Trsat
Jako lijepo napisano Filipe,slažem se u potpunosti s tobom! Širimo tu rados i blagoslov Božji koji nam je poslao preko Frame te svaki dan zahvaljujmo na svim divnim ljudima koje upoznajemo!
Slažem se… Mi kao framaši moramo uvijek paziti na takve stvari. Problem je što svi smatraju žrtvom prilaženje novima, pa stoga često govorimo iz lijenosti “ajde ti priđi ovaj put, ja sam prošli.” To treba biti radost! Ne dolaze nam nova braća u Kristu svaki dan! 🙂
pitajte bilo kojeg framasa svog prvog susreta, svog dolaska na Framu. SVAKI ce vam reci tocno koji je to bio dan (ne mislin napetak,hi,hi, vec datum) koja je bila tema susreta, koje osobe su mu7joj prisle prve…. taj osjecaj radosti (i zbunjenosti) zbog naseg dolaska u braci i sestrama koje smo tada prvi put susreli… mislite li da je to slucajnost? ako je vas odgovor pozitivan, razmislite ponovno…. na nama je da budemo mrvica sjecanja tog necijeg prvog, amnogima i khm ”slucajnnog” dolaska na Framu… budimo ono sto pamtimo iz naseg prvog susreta sa Framom 🙂
Kako si to dobro napisao na početku – otvorenost je i franjevačka i framaška osobina. I mi franjevci se s vama framašima svaki dan iznova učimo otvorenosti. Nije ni nama lako prilaziti novim ljudima, već je lakše obilaziti one vjernike koje već znamo iz župe. Pogotovo mi zna biti “naporno” kad odem na odmor negdje gdje me ne poznaju, pa onda ipak skuže da sam svećeni i franjevac. I tad moram biti otvoren za te nove ljude u svoje životu. Ipak mi se čini da je za pravog franjevca i framaša odmor samo manje naporan rad na evangelizaciji. Zar ne? I na odmoru se može biti otvoren prema drugima i prema Božjoj riječi. Hvala ti na tekst!