Sve je počelo 2017. Svjetovni način života me dovodi do zida i ne mogu više. Gušim se u samoj sebi, u svojim grijesima. To gušenje me tjera da tražim nešto za što bi se uhvatila kako bi malo došla do zraka. Dolazim na Framu krajem 2017. kada nisam previše razmišljala o famoznoj Božjoj volji. Samo sam živjela, ali dvostruki život. Sa subote na nedjelju pjevala u klubu, a nedjeljom navečer na Svetoj Misi. Trajalo je to dok nisam prohodala sa tadašnjim dečkom. Onda mi izlasci nisu više bili zanimljivi. Sve dublje sam ulazila u vjeru i proučavala ju. Samo sam upijala. Naravno, svako malo se pojavljivalo pitanje: „Koja je volja Božja za mene?“ Susret jedan, drugi, treći. Propovijed jedna, druga, treća. Došlo je do toga da se zapitam želi li me Gospodin možda u samostanu. Jer kada bi se postavilo to pitanje, kao da mi je samo ta opcija bila u glavi. Iz tog razloga išla sam na razgovore sa svećenicima, išla na Tečaj o pozivu kod vlč. Jakova Rađe. Poduzimala sam sve samo da saznam koja je volja Božja. Očekivala sam instant odgovor ili bar neke korake koje ću ispuniti i onda saznati. Nešto tipa „5 koraka do volje Božje“. Živjela sam kao da je volja Božja nešto što saznaš i onda to imaš u rukama i čvrsto čuvaš.
Sve to je palo u vodu kada smo tadašnji dečko i ja prekinuli. Tada je uslijedio lockdown i stvarno sam imala vremena shvatiti koja je Njegova volja za mene. Puno sam molila i razmatrala Sveto pismo, pričala sa Gospodinom. Naravno da ni tada nisam dobila instant odgovor, a samo sam htjela vršiti ono što On želi od mene. Bila sam ljuta jer mi ne želi reći. Okupirana tom „voljom Božjom“ nisam obavljala svoje svakodnevne dužnosti kako spada jer su mi misli bile samo na tome. Hvatala me tjeskoba. Što ako volja Božja nije to što trenutno radim? Što ako „fulam“ volju Božju i budem nesretna do kraja života? Što ako, što ako…
Što ako je volja Božja samo ta da dođemo u Nebo? Što ako je volja Božja ta da nekoga dovedemo do Neba? Da svakodnevne dužnosti činimo s ljubavlju i budemo prisutni u razgovoru s drugima?
Kada su mi ta pitanja pala na pamet, bilo mi je jasno. Ja sam tu volju Božju svela samo na poziv u samostan ili na bračni život, a ona obuhvaća puno veći spektar od toga. Gospodin nas poziva svaki dan vršiti Njegovu volju. Odnosno Njegove male voljice. Kažem voljice jer mislim na one „male“ stvari u danu. Mislim na svakodnevne obaveze. One obaveze koje nam se nekada stvarno ne daju. Ustajanje iz toplog kreveta, odlazak u školu ili na posao, učenje, druženje s ukućanima, slušanje bakine priče po stoti put… Te male stvari u danu će nas tjerati da nekada pobjeđujemo svoju bezvoljnost i lijenost, a svakidašnja pobjeda će nas dovesti do malo veće Božje volje – poziv. Kroz susrete s ljudima ćemo uvidjeti što nas „vuče“ i povući će nas do kraja. Moći ćemo vidjeti gdje nas Gospodin želi. Biti će konkretan, ali u Njegovo vrijeme. Naravno, u odluci će nam dati potpunu slobodu. Što god odlučili, imamo veću odgovornost jer to što smo izabrali treba živjeti do kraja života. Trebamo svaki dan odlučiti svjedočiti Njega, gdje god se nalazili. Naravno da neće biti lako, ali vjerujem da će nam On svakako u tome pomoći. Pogotovo ako „sitnice“ obavljamo Njemu na slavu. Te sitnice će se nakupiti i ispuniti dan, tjedan, mjesec, godinu i na kraju život. Sitnice koje činimo iz ljubavi će nas dovesti do krajnje volje Božje – Nebo.
Tako sam shvatila da glavu ne treba razbijati tim pitanjem. To pitanje treba pustiti, a sitnice skupljati brižno u vreću, pa ih na kraju života predati Njemu koji će onda reći: „Valjaš slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!“ (Mt 25, 21).
Filomena Dodić, Frama Zagreb – Leopold Bogdan Mandić
naslovna fotografija: Cathopic