„Usta i pođe svom ocu“

„Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.“ (Lk 15, 20-24)

Evanđelist Luka donosi nam vjerojatno najpoznatije misno čitanje: prispodobu o izgubljenom sinu. To je lijepa priča o povratku grešnoga sina pod očevo okrilje nakon što je potratio dobiveni imetak. No to nije samo priča nego i česta situacija u našem životu jer zaboravljamo tko smo i od koga smo potekli. Sav naš imetak ne pripada nama, nego našemu nebeskomu Ocu. Tu se aludira na naše talente i sposobnosti. Što se događa s našim talentima i sposobnostima? Od Boga tražimo određene talente, Bog nam ih daruje (osim njih i mnoge druge), a mi ih zatim rasipamo, koristimo se njima nepravilno da bismo utažili žeđ za kratkotrajnim ljudskim zadovoljstvom. A onda kada dođe nestašica, tj. kada shvatimo da smo se njima nepravilno koristili, padnemo u stanje vlastite krivnje pokušavajući ispraviti pogrešku i moleći Oca za oprost. Zauzvrat mu nudimo talente kojima ne gospodarimo, već ih samo pozajmljujemo. Najgore od svega je to što molimo Oca da nas ne zove svojim sinovima i kćerima te se nadamo da će prihvatiti tu našu ponudu, a ne slutimo da mu tako zbog svoje plitkosti stavljamo sol na ranu. Zašto zbog svoje plitkosti? Upravo zato što sumnjamo u njegovu bezuvjetnu, neizmjernu ljubav koju ima prema svakome pojedincu premda je taj pojedinac grešan. U tome se očituje naša plitkost. Zaboravljamo da je „Bog […] tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“ (Iv 3,16-17)

Zar onda zaista nije uvreda tražiti Oca da te zaboravi i uskrati ti talente koje ti je darovao? Moraš postati svjestan da je naš Bog ljubav i milosrđe te da nema toga grijeha koji Otac neće oprostiti ako se iskreno pokaješ i zatražiš oprost. Bog ne traži žrtvu, Bog traži tebe. Tebe kakav jesi. Njemu si savršen. Dopusti mu da dopre do tvoga srca. Dopusti mu da ti dotrči u zagrljaj. Dopusti da ugasi tvoju glad. Pruži mu ruke da te vrati do tvojega doma i u njemu te odjene u najljepše haljine i da ti na ruku stavi prsten, a na noge obuću. Dopusti mu da te mrtva oživi i izgubljena nađe. Ti si njegov sin, ti si njegova kći, ti si stvorenje za koje je prošao križni put, bio pribijen na križ i umro na tom istom križu. Toliko te voli! Toliko si ljubljen(a), ne zaboravi to. Bog te ljubi!

Eva Jukić, Frama Zagreb – Sveti Duh

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.