„Dovršeno je!“ (Iv 19,30)

Kada se čovjeku bliži kraj zemaljskog putovanja, odvaguju se i mjere proživljeni život i vrijeme koje je od Boga dobio na raspolaganje. Sabiru se životna mudrost i iskustvo skupljeni na životnome putu i predaju se onima koji su blizu, uz bolesničku, smrtnu postelju. Posljednje se riječi pamte, prepričavaju jer one označuju srž nečijeg postojanja, ono najvažnije što ostane kada život kroz svoje sito ispere sve ostalo.

Što onda reći za Isusa i njegove posljednje riječi? Isus je bio rabbi, učitelj. I kao takav često je naveliko poučavao. Narod je visio o svakoj njegovoj riječi, uživao je u njegovu tumačenju otajstava jer učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci (Mk 1,22). Ipak, nisu uvijek sve shvaćali, stoga su neki tražili dodatna pojašnjenja. Tu povlasticu imali su njegovi najbliži učenici, apostoli. Isus, koji je svaki govor odmjerio i nije izustio ni suvišnu ni nepotrebnu riječ, izgovara na križu svoje posljednje riječi: Dovršeno je. Ne čudi da posljednje Učiteljeve riječi, čiji govor nikoga nije ostavio ravnodušnim, u sebi sadrže bogatstvo koje možemo početi shvaćati samo ako mu dođemo bliže, ako se približimo njegovu križu.

U grčkom jeziku izraz dovršeno je izrečen je riječju tetelestai u glagolskom vremenu perfektu. Ona u grčkom jeziku ne označava samo završenu radnju nego i to da posljedice te radnje traju. Što to znači u praksi? Primjerice dovršena je gradnja kuće, kuća sada stoji i odsad se u njoj može živjeti; naučili smo novu riječ iz nekog stranog jezika koju otad pamtimo; nanesena rana nakon nekog se vremena zaliječi, ali ožiljak i bol ostaju i sl. Sam glagol teleo u sebi sadrži mnoštvo značenja. Njime se može izreći da je nešto dovršeno, dovedeno cilju, ispunjeno ili pak da je netko posvećen, upućen u misterije. U mnogim pronađenim grčkim rukopisima iz svakodnevnog života taj se glagol koristio u poslovnim djelatnostima označujući da je neki posao plaćen, odnosno da je dug podmiren i dokraja isplaćen.

Evanđelist Ivan u svome evanđelju nastoji istaknuti ispunjenje Staroga zavjeta u osobi Isusa Krista. To je vidljivo od samoga početka njegova evanđelja. Kao što prva knjiga Petoknjižja, Knjiga postanka, počinje riječima u početku stvori Bog, slično i evanđelist Ivan započinje svoje evanđelje: u početku bijaše Riječ. Sv. Ivan, koji uvijek želi istaknuti Isusa kao ključ razumijevanja povijesti i svega stvorenoga, prikazuje nam Isusa kao onoga koji dovršava novo stvaranje jer sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini (Post 2,1-2). Zato i liturgija Vazmenog bdjenja ističe: Bože, ti si čovjeka divno stvorio, a još divnije otkupio. Dakle u Isusovu uzdahu dovršeno je očituje se novo stvaranje. Bog k sebi uzdiže čovjeka koji je u prvome stvaranju pao zbog grijeha. A uzdiže ga tako da sam Isus isplaćuje dug koji je čovjek nagomilao svojim grijesima i nikada ga sam ne bi mogao isplatiti.

To dovršenje ispunjenje je Isusovih riječi da je došao potražiti i spasiti izgubljeno (Lk 19,10), da je proslavio Oca dovršivši djelo koje mu je On dao izvršiti (Iv 17,4). Ono je znak potpuna predanja Ocu i izvršenja njegove volje radi spasenja svih koje mu je Otac dao i uskrsnuća u posljednji dan (usp. Iv 6,39-40). Da bi izvršio tu zadaću, Isus joj se posve posvetio. Sve drugo za njega je bilo nevažno. To je značilo da se potpuno treba odreći svega onoga što prosječan čovjek želi imati u životu. Isus se tako odrekao biološke obitelji da bi stekao duhovnu u kojoj je glavni uvjet pristupa vršenju volje Očeve (usp. Mt 12,46-50). Odrekao se kuće i imanja, vjerojatno je kao gost živio u Petrovoj kući (Mt 8,14.20). Nije imao ni vlastita novca za plaćanje poreza (Mt 17,24-27). Svoje ljudske potrebe i želje uvijek je mogao zanemariti da bi pobijedio napast i ostao na pravome putu (Mt 4,1-11; Lk 4,1-13; Mt 26,36-46). Iz svega toga možemo jasno vidjeti da Isusovo dovršeno je nije uzdah pobijeđenoga ili radost što je muka napokon došla dokraja. To je uzdah pobjednika, ispunjenje evanđelja i nada svima koji se uzdaju u Gospodina. To je konačno ispunjenje svega onoga što je Isus došao učiniti, izvođenje sužnjeva na slobodu, izvođenje onih u tami na svjetlo, naviještanje radosne vijesti koju odsad nitko neće moći ušutkati. Isus tim riječima ne (p)ostaje samo Učitelj, nego i Spasitelj palog čovječanstva.

Te Isusove riječi i nas pozivaju na promišljanje i preispitivanje. U ovome korizmenom vremenu i vremenu priprave za Uskrs moramo si osvijestiti da svako odricanje nije samo lijep običaj ili korizmena tradicija. Ono ima svoju konkretnu ulogu u ispravljanju naših buntovnih volja (Jutarnja, petak 1. kor. tj.) da bi se one suobličile volji Očevoj onako kako smo vidjeli da je Isus činio. Isusove riječi dovršeno je otkrivaju da su najvažnije stvari za Isusa bile volja Očeva i naše spasenje. Moram se, stoga, zapitati što mi je u životu najvažnije. Koga želim proslaviti u svojem životu: Boga ili sebe? Koji me motivi pokreću? Koliko moj život ide u smjeru na kraju kojeg ću s Isusom moći reći dovršeno je? Sv. Pavao pred kraj svoga života mogao je uskliknuti: Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. (2 Tim 4,7) Često podsjećanje da su svi trenutci našega života i svi naši postupci dio većega plana, a ne nešto nebitno i izdvojeno, pomoći će nam shvatiti važnost ispravljanja naših puteva, važnost detalja i malenih stvari u životu. U svemu tome molitva, post i milostinja usmjeruju nam pogled na ono što je bitno: molitva je bitna za naš odnos s Bogom, post za naš odnos prema sebi, a milostinja za naš odnos prema drugima. Dakle od Boga trebamo primati obilje koje nam daje, trebamo se odricati sebe i svojih želja i darovati se i služiti drugima. Nema boljeg puta. Tako nas je On učio, tako je On živio, tako je On svoje djelo dovršio.

fra Matej Jovanovac, TOR


naslovna fotografija: Mihael Pakrac, Frama Varaždin

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.