„K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“

„Jer za njih nije bilo mjesta u svratištu.“ (Lk 2, 7). Tko ne bi htio ugostiti Svetu obitelj? Koji katolik u svoj dom ne bi primio živućeg sveca? Da unaprijed znamo da je netko sveta života, naravno da bismo ga ugostili. Da sada na vrata pokucaju sveti Franjo, sveti Antun i blaženi Egidije Asiški, koji ih framaš ne bi ugostio? Međutim, ako čovjek nije proglašen svetim, još ako nije poznat, ako živi svoj skroviti svakodnevni život, ako ga ne poznajemo i pokuca nam na vrata, bismo li ga i tada primili?

Za trudnu Mariju i Josipa nije bilo mjesta u svratištu jer za one oko njih oni su bili obični ljudi. Ako je čovjek običan, za njega nema mjesta. Za poznate i elitu ima. Tako se dogodilo da se Najpoznatiji rodio u štalici, boravištu životinja jer se prema malenim i običnim ljudima nije postupalo kao prema „elitnim“.

Znamo da su Josip i Marija išli u Betlehem jer je car August tako naredio. Bili su poslušni ljudskoj vlasti, to ih je dovelo u Betlehem. Upravo tom situacijom Bog vrši svoj plan. Ipak, premda su bili poslušni ljudskoj vlasti, oboje su ponajprije bili poslušni onoj božanskoj: Marija je povjerovala anđelu da će začeti bez muža, a Josip je povjerovao da je to začeto Dijete „doista od Duha Svetoga“ (Mt 1, 20). Više se oslanjaju na vjeru, na anđelove riječi, Bogu ukazuju povjerenje, a manje se oslanjaju na razum, na ono što je nama ljudima uglavnom sigurno i čvrsto.

Da bude zanimljivije, nakon što su poslušali Boga (po anđelu) i ljudsku vlast, što im se dogodilo? Marija nema gdje roditi. Tada su mogli reći: „Evo, oboje smo poslušali anđela, oboje smo došli na popis, dakle poslušni smo! I dokud nas je to dovelo? Do toga da Marija nema gdje ni dijete roditi!“ No to nisu rekli. Ovdje primjećujem mnogo samoodricanja da bi Bog mogao doći na svijet. Gdje je puno mene, ondje je malo Boga. Gdje je mnoštvo mojih planova, ondje je malo Božjih. Ali ako sam spreman slušati Boga, ići putem ne svoje već Njegove volje i tako se odricati sebe, što je bolno, stvaraju se uvjeti koji Bogu omogućuju da dođe. Tada se možda događa i ono što je čovjeku najteže prihvatiti: kada pripremim teren Božjemu dolasku, Bog dolazi ne kako ja očekujem nego onako kako On želi doći. Da je netko tada mogao intervjuirati Mariju i Josipa, oni ne bi rekli da im je san snova bio roditi dijete u jaslama, siguran sam u to.

Do dan-danas Najsvetiju obitelj na planetu iznova su odbacivali u tim važnim trenucima njezina života, i tako će biti u vijeke. Čovjek bi rekao: „Kad se to Dijete rodi, bit će fešta!“ No eto plač, slijedi Herodov pokolj djece. Netko bi mogao reći: „Bolje da taj Isus nije ni došao, stradala su mnoga nevina dječica.“ Ako promatramo iz te perspektive, isto možemo reći i za mučenike. Da Isus nije došao, bi li sveti Petar naopako bio raspet na križu? Bi li svetom Pavlu odrubili glavu? Bi li svi mučenici završili tako kako su završili? Bi li ipak bilo bolje da Bog nije došao?

Posljedično, je li bolje ukloniti sve ono odakle bi patnja mogla proizići? Time dolazimo do sljedećeg pitanja: „Vjerujemo li u život nakon ovoga života – nebo, čistilište i pakao?“ Ako vjerujemo, nevina dječica nisu „stradala“ punom smislu te riječi, nego su došla u Očev vječni zagrljaj i beskrajnu radost. Vjerujmo u Isusove riječi „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a nakon toga nemaju više što učiniti.“ (Lk 12, 4). Ako vječni život ne postoji, kakvu onda vrijednost ima Isusov dolazak na ovaj svijet? Kakvu vrijednost imaju sve navedene Marijine i Josipove muke, sve to silno odricanje i sve te žrtve?

Ne bojmo se kada smo odbačeni, kada za nas nema mjesta. Prije ili kasnije svatko tko želi ići putem svetosti, iskusit će taj put odbačenosti. Sam Isus nije se imao gdje roditi. Zar smo mi učenici veći od svoga Učitelja? Bojmo se da mi ne odbacimo Isusa! Oni kojima je Sveta obitelj kucala na vrata, koji ju nisu primili imali su bolje prenoćište od Svete obitelji, ali nisu imali ono jedno: Boga u svojoj blizini. Dragi framašu, što želiš imati: bolje prenoćište ili Boga u svojoj blizini?

Odbačenost od ljudi Bog može preokrenuti u plod spoznaje da je najvažnije da mi ne odbacimo Boga. Nije toliko bitno tko je nas odbacio koliko je bitno koga smo mi odbacili. Društvo je uglavnom odbacivalo svece, ali sveci nikada nisu odbacili Boga. Društvo je također odbacivalo Josipa i Mariju, ali oni nisu odbacili Dijete.

Isuse, hvala ti što nas ljubiš toliko da se ne bojiš odbačenosti od nas. Hvala Ti što nam želiš pokucati na vrata srca iako znaš da postoji mogućnost da te odbacimo. Koliko se često bojimo svjedočiti za Tebe jer se bojimo mogućnosti da nas netko odbaci, a Ti se nisi bojao roditi se i doći na ovaj svijet premda je postojala mogućnost da te se odbaci, što je rezultiralo rođenjem u štalici! „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“ (Iv 1, 11). Hvala Ti, Isuse, za toliku ljubav, što si došao svojima, što dolaziš i danas, što nikada nećeš prestati dolaziti i kucati. Daj nam milosti da Ti nikad ne prestanemo dolaziti, koliko nas god to stajalo!

Ti si se, Isuse, radi mene u štalici rodio i tako mi ovoga Božića darovao najbolji dar: samoga sebe. Što ja ovog Božića mogu učiniti za Tebe i tako Ti dati svoj dar?

fra Ivica Janjić, OFM

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.