Vodotoranj i Porcijunkula

Osamnaesti je studeni. Pale se svijeće na Vukovarskoj cesti u Osijeku, Zagrebu. Narod hodočasti u Vukovar, spominje se žrtve Vukovara i Škabrnje. Vukovar – grad heroj. Mali grad na istoku Hrvatske žrtvovao je samoga sebe, položio život svoj za svoje prijatelje.

„…Vukovar nikada zaboravit’ neće“ – uklesano je na kamenu. „Oprostiti, ali ne zaboraviti.“ Mi, Kristovi učenici, pozvani smo opraštati i ljubiti svoje neprijatelje. Nije to lako – cijeniti žrtvu i slobodu koju imamo zahvaljujući toj žrtvi, a opet – oprostiti. To me muči čitavo ovo vrijeme – želim jednostavno voljeti. Želim sve shvaćati tako jednostavno i prostodušno kao sveti Franjo, čovjek koji je zaista ljubio svakog brata čovjeka.

Onaj koji mrzi, je li on moj brat? Onaj koji je mučio, ubijao i činio toliko zla da se čini nerazumno oprostiti mu, je li mi on brat? Je li mi on brat u jednakoj mjeri kao i onaj koji je mnogo zla pretrpio za mene? Kao onaj koji se žrtvovao da bih ja bila slobodna? Da. Obojica su moja braća.

Ako u svakome čovjeku ne vidim osobu koju je Krist otkupio svojom Krvlju, ako ne vjerujem da se čovjek može korjenito promijeniti – vjerujem li ja da je Bog svemoguć?

Ja sam prva kojoj je lakše mrziti nego oprostiti. Ali, dok ovo pišem, gledam u sliku Porcijunkule. Mala, jednostavna crkvica prepuna Božjeg oprosta, spomenik velike Božje milosti. „Braćo moja, sve vas želim povesti u raj!“, rekao je naš sveti Franjo. I on je to mislio – baš sve – jer svi smo braća.

Gospodine, hvala Ti na slobodi koji sam nezasluženo dobila zahvaljujući nesebičnoj žrtvi iz ljubavi koju su branitelji podnijeli za nas. Pomozi mi da oprostim, pomozi mi da ljubim, pomozi mi da vjerujem u Tvoje milosrđe, da se uzdam u Tvoju Svetu Krv po kojoj smo svi otkupljeni od grijeha. Amen.

Laura Lazić, Frama Zagreb – Sveti Duh

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.