Plagijati ljubavi

Svetost je nužna za ulazak u nebo. Svi smo na nju pozvani i svakome Bog daje potrebne milosti da ju postigne. No što je svetost? Neki misle da je svet onaj koji dođe do toga da nema nikakvih grijeha. Međutim, uzmimo za primjer svece. Primjerice, jednog naših vremena, svetog Ivana Pavla II. On se ispovijedao svaki tjedan. Sveci su išli na ispovijed. Ako su išli na ispovijed, znači da su imali grijeha. Svet čovjek nije bezgrešan (samo je jedna Bezgrešna), nego je svet čovjek ljubio čistom ljubavlju! Svetost je borba protiv grijeha, iznova ustajanje, stanje srca koje nije privrženo na grijeh, iako se s njime bori. Sviđa mi se definicija Katekizma Katoličke Crkve koji jednostavno kaže da je svetost savršenstvo ljubavi (KKC 1709).

O tome je pisao sveti Bonaventura u svoje vrijeme. Ističe on da je svetost slobodna od svake nečistoće: Biti svet znači biti odvojen od ljubavi koja kalja i kvari i može dušu uništiti.“ Jer je svetost savršenstvo ljubavi, sveci su bili oni koji su ljubili čistom ljubavlju, dakle, Božjom ljubavlju! Znamo da na ovom svijetu nije svaka ljubav Božja ljubav. Imamo plagijata ljubavi koji na koncu mogu duboko raniti dušu i čovjeka. Prava (Božja) ljubav iscjeljuje, plagijat ljubavi ranjava.

Što bi onda bilo to što iskrivljuje i onečišćuje istinsku ljubav? Sveti Bonaventura navodi šest mana koje odstupaju od prave ljubavi. Prođimo s njime kroz tu listu „plagijata ljubavi“ i neka i nama pomogne prepoznati ih u srcu, ako su tamo ustoličeni, kako bi i taj dio predali Bogu, dopustili da se očisti i rasli u ljubavi što nesmetanije.

Tjelesnost. Svetac ovo naziva nečistom ljubavi i uspoređuje je sa svinjom koja stalno želi biti u blatu. Da ne bi bilo zabune, Bog je stvorio spolnost i tjelesnu ljubav i ona nije nečista ljubav ako je u okvirima Božjeg zakona. Međutim, kada ljubimo više tijelo nego osobu, kada ljubimo više vlastiti užitak nego dobro drugoga, tada je to tjelesnost, nečista ljubav, u smislu da drugu osobu svodimo na objekt, a time onečišćujemo svoje srce i svoj pogled u odnosu na drugoga, čak je moguće tako i raniti drugu osobu. Nitko se ne voli osjećati kao objekt. Bog nas je stvorio kao osobe, puno smo više od tijela. Imamo i dušu. Mi smo i duša i tijelo zajedno. Ne samo tijelo. Tjelesnost nema u vidu dostojanstvo osobe, nego ide za užitkom.

Pohlepa. Ovo bi bila isključiva ljubav. Nju svetac uspoređuje sa psom koji nikada ne želi dijeliti. I to je istina. Kad psu bacite kost, on ne gleda hoće li i ostali psi imati za pojesti, nego se bori za sebe da on dobije. Ovo je vrsta ljubavi koja isključuje drugoga. Samo meni, samo ja, i da je meni dobro. Nema pogleda upućenog na bližnjega da vidimo kako je on, treba li mu nešto. Ovakva „ljubav“ također ranjava bližnjega i dovodi do velikog rascjepa između bogatih i siromašnih. Istinska ljubav nije isključiva.

Inat. Ovo svetac još naziva i duhom zloće. To bi bio onaj koji preokreće svako dobro u zlo. U kojem smislu? U smislu da, kad god nešto čini, jer ga pokreće inat ili zloća, on kada čini i neko dobro djelo, jer je nakana koja ga pogoni zla, to djelo nema vrijednosti za vječnost, iako naizvana dobro, on ga svojim nutarnjim činom volje, tj. nakane preokreće u zlo.

Mržnja. Preokreće svako zlo u „dobro“ i smatra dobrim takvu pojavu zla. O čemu se ovdje radi? Onaj koji mrzi preokreće zlo u „dobro“ (u njegovim očima). Uzmimo za primjer osvetu. Znamo da kršćanski nije osvetiti se. Dok čovjek ne mrzi nikoga, osveta za njega nije opcija i zna da to nije dobro. Međutim, ako tog istog čovjeka netko razljuti, jako povrijedi, odjednom će za ljutitog čovjeka osveta postati prihvatljiva. Sada je osveta nešto „dobro“. Inače nije nešto dobro, ali jer sada mrzi, zbog novonastalih okolnosti u njegovom srcu, sada će sebi osvetu opravdati i tako ono što je zlo preokreće u „dobro“ jer smatra da je sad dobro to učiniti. Općenito, onome koji mrzi mogu na pamet pasti razne stvari koje nisu dobre, ali jer je ljut, jer je u takvom stanju srca, on će to opravdati i smatrati da je dobro. U tom smislu onaj koji mrzi preokreće zlo u „dobro“.

Ovdje bih istaknuo (i malo skrenuo s teme) kako je uočljivo da mi sami u sebi možemo preokrenuti vrednote, ovisno o tome kako smo i što nam se dogodilo ili što nam je tko učinio. Iz toga proizlazi da ne može čovjek biti onaj zadnji na kojega ćemo se pozvati kada dođe pitanje – što je dobro, a što zlo, što je istina a što ne, jer je čovjek vrlo promjenjiv. Treba nam netko objektivan koji će nam dati odgovor na to pitanje, treba nam netko tko je nepromjenjiv, čije stanje je uvijek jednako. Znamo Jednoga čije stanje trajno jest nepromjenjivo, odnosno, uvijek ljubav – Isus Krist, Bog naš.

Nadutost. Moglo bi se reći oholost. Ovaj plagijat ljubavi ne slavi Boga nego sebe. U tom smislu je to izokrenutost ljubavi jer su pobrkani prioriteti na ljestvici vrednota. Bog zaslužuje da ga iznad svega ljubimo i častimo. Kada čovjek stavi sebe na mjesto Boga i slavi sebe na način na koji treba Boga, dolazi do neuredne ljubavi, do stanja do kojega je došao prvi koji je to učinio – Lucifer.

Znatiželja. Pod ovim svetac smjera na manjak pobožnosti. Znatiželja u smislu da se želi steći znanje, ali bez interesa da se moli, stupi u odnos s Gospodinom. U tom smislu to je plagijat ljubavi prema Bogu. Svetac za ovo kaže: „Mnogo ih je ovakvog tipa, prazni slave i pobožnosti [prema Bogu] iako napunjeni zrakama znanja. Oni grade osinje gnijezdo bez saća, dok pčele prave med“.

fra Ivica Janjić, OFM

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *