FOTO: Dnevnik XXVII. Hoda Frame Osječkoga područnog bratstva

1. dan (24. srpnja): Ilok

Dana 24. srpnja u Iloku je započeo XXVII. Hod Franjevačke mladeži. Okupljanje se održalo u popodnevnim satima, blizu župe sv. Ivana Kapistrana. Družili smo se i upoznavali sve do početka krunice i euharistijskog slavlja kojega smo animirali čitanjem i pjevanjem. 

Nakon svete mise imali smo priliku biti s Isusom u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Po završetku klanjanja izvlačili smo naše ovčice za koje smo brinuli tijekom cijelog Hoda. Pošto smo se nahranili duhovno, morali smo se i tjelesno okrijepiti, za što su se pobrinuli dragi domaćini te nam pripremili fine špagete bolonjez. Zatim su čitana pravila Hoda i održan je uvodni rad u skupinama.

Upoznavali smo se, igrali zanimljive igre, a zatim smo se spremili za spavanje. Prva noć uvijek bude najizazovnija za spavanje, ali ove godine je uistinu bilo zanimljivo. Imali smo privatan koncert do ranih jutarnjih sati. Izbor glazbe je bio vrlo šarolik (od narodne glazbe pa sve do hard rocka) pa je svatko mogao pronaći nešto za sebe. Ipak smo se na kraju uspjeli malo odmoriti za sutrašnji dan koji je bio pred nama.

Lea Pocintela, Frama Slavonski Brod

2. dan (25. srpnja): Šarengrad

Nakon burne noći krenuli smo u nove pobjede.

Nastavak koncerta održao je naš bend Blago gluhima koji su nam u 5.30 zapjevali prvu pjesmu buđenja. Nakon (ne)uspješnog buđenja, uputili smo se zatvarati kofere, svakako najtežio dio dana. Poslije doručka uputili smo se na hodanje. Prije samoga polaska fra Matija je održao tjelovježbu. Svirali smo, pjevali, zabavljali se, brojali preostale kilometre i razmišljali o našem pozivu u današnjem svijetu. Hodanje kroz šumu gdje smo imali hlad, ali i komarce bio je zaista prikaz kako je Bog svemoguć te kako je svaki trenutak bratstva blagoslovljen.

Težina puta osjetila se pred sam kraj istoga. Ugledavši tablu „Šarengrad”, obuzela nas je sreća, ali tu je tek započeo najtežio dio puta. Kada smo pitali fratre koliko još imamo, odgovorili bi „Još malo, još koji kilometar”. Nakon pola sata hodanja ponovno smo pitali fratre koliko imamo do cilja i dalje je odgovor ostao isti. Nakon još hodanja, postavili smo isto pitanje, a odgovor potpuno identičan: „Još malo i tu smo”. Nakon tih „malo” kilometara došli smo u školu gdje smo bili smješteni. Brzinski smo se otišli otuširati po obiteljima (negdje je to brzinski trajalo 2 sata). Potom otišli na ručak. Za objed, između ostalog, bio je naravno i bolonjez. Svi smo bili istinski oduševljeni. U međuvremenu nam se pridružila i sestra L(j)endita koja nam je liječila sve fizičke, ali i poneke duhovne boli.

U slobodno vrijeme koje su neki iskoristili za popodnevni odmor, zbor našeg bratstva je imao probu. Školskom dvoranom odjekivali su milozvučni tonovi naših pjevača. Nakon probe održan je nagovor koji je vodio fra Siniša Pucić, duhovni asistent Frame Slavonski Brod. Dotaknuli smo se teme o vjeroispovijesti naših kršćana. Također, fra Siniša je izdvojio kako put traženja sebe jest put traženja Boga, zvuči jednostavno, ali je i izazovno. Uz to nam je i dao savjete kako biti što sličniji sv. Franji. Nakon nagovora imali smo rad u skupinama. Razgovarali smo o evangeliziranju u društvu, osobnom odnosu prema Blaženoj Djevici Mariji kao i prema Crkvi. Potom je uslijedio plenum te odlazak na vrhunac dana, a to je euharistijsko slavlje.

Poslije večer uputili smo se u školu jer nam vrijeme nije dopustilo da održimo večernji program na otvorenome. Štoviše, lijepo smo se zabavili u školi. Dok je većina framša igrala igru mafija, neki su kartali, spremali se na spavanje, pisali porukice za ovčicu ili iskoristili vrijeme za duhovan rast. Nakon druženja uslijedila je večernja molitva časoslova te polazak na počinak. Ovu noć, nažalost, nismo imalo koncert te smo mogli nesmetano spavati.

Beatricija Barić, Frama Slavonski Brod

3. dan (26. srpnja): Lovas

Postoji li na svijetu ljepša melodija od one kada se spoje jutarnji cvrkut ptica s dubokim, pospanim i ‘neuštimanim’ glasovima dečkiju koju slušamo tijekom svakoga jutarnjeg buđenja? Na taj način započeo je i treći dan Hoda. Probudili smo se u Šarengradu. Nakon doručka krenuli smo prema sljedećem odredištu: Lovasu. Prva stanka bila je u Mohovu gdje smo izmolili jutarnju i okrijepili se slatkišima i vodom. Tijekom ove stanke, pridružila su nam se još dva fratra: fra Gabrijel Bošnjak i fra Marko Ćosić koji su ostali s nama sve do kraja Hoda.

Ruta nije bila zahtjevna, tek 14,5 kilometara, a i nije bilo prevruće niti sparno. Odmah ću spomenuti da je taj dan bila svetkovina svetih Joakima i Ane tako da je nas tri Ane bilo obasuto čestitkama kroz cijeli dan. U Lovasu nas je dočekao župnik Marin Putilin te nas uputio prema nogometnom klubu gdje smo se otuširali. Za ručak je bio čobanac.

U 16:00 sati smo se okupili u crkvi sv. Mihaela Arkanđela gdje nam je fra Gabrijel Bošnjak, duhovni asistent Frame Požega, govorio na temu ‘Franjina ljubav prema Kristovu križu’. Između ostalog istaknuo je kako za Boga vrijedi obrnuta logika gdje On svoju snagu ne pokazuje u sili i moći nego u križu – u poniženju i sramoti. U tome zapravo prepoznajemo Božju veličinu i ljubav. Nakon poticajnog nagovora imali smo rad u skupinama. Svaka skupina dobila je određena pitanja o kojima treba raspravljati te jedan zadatak. Pitanja su se odnosila na to što nas asocira riječ križ, kakve osjećaje u nama budi gledanje Isusa na križu te kako se mi vjernici nosimo s križevima u našem životu u odnosu na to kako se nevjernici nose s njima. Kao zaključak održali smo plenum na kojem je bilo stvarno smiješnih skečeva. Nakon plenuma bilo je euharistijsko slavlje koje je predvodio fra Gabrijel.

Za večeru smo imali pečenku. Za one koji ju ne vole, domaćini su naručili pizze. Kad smo se vratili u športsku dvoranu škole u kojoj smo spavali, započeo je večernji program. Područno vijeće osmislilo je pub kviz od četiri bloka (iako smo uspjeli odigrati samo tri). Natjecali smo se u skupinama kako smo raspoređeni. Također su se natjecale i dodatne dvije skupine: skupina bogoslova i skupina svećenika i časnih sestara. Pobijedila je skupina Frendači kojoj je animatorica bila Izabela Klanica. Koliko znam nisu dobili nikakvu nagradu. Nešto iza 23,00 fra Matija je ugasio svjetla i utonuli smo u san. Osim onih koji su se borili s komarcima – njima je i ova noć bila radna.

Ana Umiljanović, Frama Našice


4. dan (27. srpnja): Ilača

Rano ujutro krenuli smo prema Ilači koja je poznata po svetištu Gospe Ilačke. Nakon laganih i slatkih 13 kilometara hoda, stigli smo na odredište. Tuširali smo se po obiteljima, a zajednički ručak imali smo u svetištu.

Nakon odmora okupili smo se na istom mjestu gdje nam je fra Josip Ivkić održao nagovor na temu ‘Franjina ljubav prema Crkvi’. Predivan i obogaćujuć nagovor zaključili smo radom u skupinama iz kojeg su proizašli zanimljivi skečevi. Nakon plenuma, kao pripravu za svetu misu izmolili smo krunicu. Euharistijsko slavlje vodio je fra Josip. Nakon svete mise imali smo klanjanje. Bilo je vrlo svečano, kadilo se i pjevalo. Ostali smo u molitvi pred našim Gospodinom u okrilju naše Nebeske Majke, Gospe Ilačke. Nakon klanjanja smo večerali i uputili se prema dvorani na počinak.

Ana Umiljanović, Frama Našice


5. dan (28. srpnja): Vukovar

5:30h – ‘Već je vrijeme za buđenje? PA TKO SE JOŠ TAKO RANO BUDI PREKO PRAZNIKA? Svi oni koju su na Hodu Frame, naravno.’ – moje razmišljanje svako jutro. Pakiram vreću i kofer, vadim stvari i žurim da stignem na vrijeme u WC. Noge me ne bole zbog magnezija kojeg sam popila večer prije, a žuljeva još uvijek, hvala Bogu, nemam. Veselim se što idemo u Vukovar, zato što je to moj grad, ali i zato što ćemo spavati NA KREVETIMA! Doručak je završio, otpjevali smo domaćinima pjesmu Zahvali, podigli zastave i krenuli.

Cijelim putem smo pjevali pjesme i molili se pa se svi ti silni kilometri nisu ni osjetili. U Vukovaru nas je dočekao ručak i smještaj u kojemu je svaka soba imala svoju kupaonicu. Odmor smo imali do 16h, a nakon odmora nagovor s. Gabrijele Damjanović koji smo započeli razgovorom o svojim majkama. Večer je posebno lijepo završila zbog plenuma na kojem smo svi slobodno postavljali pitanja o svemu što nas je zanimalo vezano uz vjeru. Dan u Vukovaru je bio jako lijep, a ja sam prvi put Vukovar doživjela u drugačijem svjetlu nego inače.

Erika Mićić, Frama Vukovar


6. dan (29. srpnja): Vinkovci

Još jedan dan se ustajemo u pola šest! Danas je bilo najteže ustati se zato što nas zbog odvojenih soba dečki nisu mogli probuditi pjesmom. Stvari smo brzo pospremili i otišli na doručak. Danas hodamo do posljednje lokacije, do Vinkovaca. Svi smo umorni, ali svi imamo osmijeh na licu, svi pjevamo, plešemo i molimo se. Atmosfera je predivna, a kilometri sve brže nestaju.

Došli smo i do posljednjih 100 metara koje ćemo otrčati. Nikad nisam bila umornija, ali u isto vrijeme toliko sretna i ispunjena. Trčim tih 100 metara i mislim ‘Bože moj, jesam li ja stvarno uspjela?’ Gotovo je, došli smo u Vinkovce! Sva bol u nogama je odmah nestala, a žuljeve više nismo ni osjetili. Ručali smo i otuširali se pa imali odmor do 16h kao i inače. Nagovor nam je držao fra Mirko Mišković i bio je odličan kao i skečevi koje smo predstavili na plenumu. Svetu misu nam je vodio biskup Ivan Ćurić i bilo je jako lijepo.

Prebrzo je dan prošao kao i svi prethodni. Inače su dečki ti koji nas bude pjesmom, ali su odlučili da ćemo mi cure njih budit posljednji dan tako da je večer završila našim smišljanjem pjesme (koja je bila odlična). Tužna sam zato što se mi Vukovarci vraćamo u Vukovar zbog vjenčanja na kojem sviramo, ali ipak sam sretna što smo upoznali sve te divne ljude na hodu i proveli pet dana s njima. Pišem ovo kao da je kraj svijeta što se rastajemo i kao da se više nikad nećemo vidjeti, ali ne znam kako se nakon ovih pet savršenih dana vratiti u stvarnost koja me čeka kad dođem kući. Da bar i mi možemo otić na Krk s njima. Ili možda možemo?

Erika Mićić, Frama Vukovar


7. dan (30. srpnja): Krk

Mir i dobro (Borovo)!

Danas započinje Nacionalni dio Hoda 2021. stoga se putovanje OPB-a iz Vinkovaca nastavlja prema otoku Krku. Ali današnje jutro započelo je u nešto drugačijem ritmu od prijašnjih jer su danas cure uzele gitaru u ruke i svojim glasovima i pjesmom probudile dečke.

„I ptice su vam pjevale

dok su cure svirale

Od vas malo tiše.“

Tempo nam se zato nije mijenjao, već je i dalje ostao užurban. Prvo ustajanje, pranje zubi, pakiranje, jutarnja molitva i doručak, nakon čega smo svi bili spremni nastaviti naše putovanje. Nažalost, toga dana smo se i oprostili od naše ekipe iz Vukovara (Mihaela, Petra, Erika, Mia i Luka) te se bez njih uputili prema autobusu za Krk. Na našem putu pratili su nas sv. Franjo i sv. Klara. Iako tužni što smo se oprostili od nekoliko ljudi, Jadro keksi i Vic bili su tu da nas utješe te je atmosfera u busu bila i ostala prava framaška. Uz pjesmu, igre i spavanje, brzo smo stigli na naše odrediše – Oazu Kraljice Mira, otok Krk.

Po dolasku u Oazu, smjestili smo se, neki u dvorane, a neki pak vani na travu. Nakon ručka uslijedila je kateheza koju je predvodila sestra Mirjam Jerković na temu Blažena Djevica Marija – slika, majka i uzor Crkvi. Nakon kateheze uslijedio je posljednji rad po područnim grupama gdje smo se po posljednji put okupili, zajednički obradili temu te razmijenili dojmove i iskustvo HOD-a.

Predvečerje je započelo svetom misom koju je predvodio fra Matija Marijić nakon koje smo se svi zajedno okrijepili i napunili baterije za večernji program sportskih igara u kojemu smo se natjecali u novim međupodručnim skupinama. Umornog tijela od puta i igara, ali ispunjeni snagom Duha Svetoga i Božjim blagoslovom, naši framaši su se po završetku večernjeg programa uputili svojim vrećama kako bi bili spremni za sutrašnje avanture.

Nora Šarić, Frama Požega


8. dan (31. srpnja): Krk

Hvaljen Isus i Marija (Matija)!

„Djelima i molitvama slijedit ću Krista

Nek u mom životu radost Uskrsa blista…“

Ovo su stihovi s kojima smo se probudili i započeli naše prvo jutro u Oazi mira. Nakon buđenja, jutarnje higijene i brzog spremanja, slijedi jutarnja molitva i doručak. Naš Fran Galović isPožege danas ima rođendan pa smo mu svi zajedno zapjevali i čestitali. Poslije doručka uslijedila je kateheza na temu Franjina hrana u Crkvi i po Crkvi koju je održao fra Josip Ivkić, a nakon kateheze započeo je rad i upoznavanje u međupodručnim skupinama.

Nakon rada po skupinama, slijedi ručak, a naši framaši OPB-a se po starom običaju nadaju bolonjezu, Coca Coli i Jadro keksima. No ovoga puta ništa od bolonjeza, ali nastavljamo se nadati da ćemo i to jesti još koji dan. Zatim je uslijedila molitva krunice Božjeg milosrđa, poslije koje je cijela Oaza utihnula jer je uslijedilo vrijeme osame gdje su svi framaši pronašli svoje mjesto u Oazi te uz Lectio Divina (Mt 13,44-52) razmatrali u tišini.

Nakon provedenog vremena u tišini, slijedi užina i polazak prema gradu Krku u kojem smo imali i slobodno vrijeme koje je većina framaša iskoristila za kupnju poklona ovčicama. Okupljeni ispred krčke katedrale, pjesmom smo slavili Gospodina i oživjeli cijeli grad. Posjetili smo i muzej krčke katedrale te saznali nešto više o samoj katedrali, nakon čega je uslijedilo euharistijsko slavlje koje je predvodio fra Filip Pušić. Poslije svete mise, laganim hodom uputili smo se natrag u našu Oazu te večerali. Kako bi fra Josip rekao: „ Mi nismo idealni, mi smo realni.“ S tom smo se mišlju zaputili na počinak, neki vani, a neki unutra.

Nora Šarić, Frama Požega


9. dan (1. kolovoza): Glavotok

Mir i dobro dragi framaši! Svanulo je vjetrovito nedjeljno jutro na Krku! Muke ranog buđenja su brzo zaboravljene kada smo se svi zajedno okupili na doručku i jutarnjoj molitvi nakon čega je uslijedilo spremanje i polazak prema franjevcima trećoredcima gdje smo sudjelovali na euharistijskom slavlju. Na misi nas je fra Ante Bešlić nasmijao i duhovno obogatio svojom propovjedi, te smo se dalje veseli i radosni uputili prema Glavotoku.

Na Glavotoku su nas domaćini ugodno ugostili uz tople riječi, pjesmu i sokove. Nakon okrijepe, uslijedila su tri svjedočanstva i nagovor fra Ivice Janjića na temu Podržavati Crkvu trajnom molitvom i žrtvom tijekom kojeg se i nebo rasplakalo jer se naše druženje bližilo kraju. Nakon toga framaše OPB-a iznimno je obradovao bolonjez koji ih je dočekao na ručku te su poslije ručka svi zajedno u pravoj framaškoj atmosferi uživali u Jadro keksima i Coca Coli. Nakon posljednjeg bolonjeza na ovome Hodu, uslijedio je posljednji rad u skupinama gdje smo zaključili svoja razmišljanja i dojmove o proteklim danima.

Uslijedilo je izlaganje Presvetog i slobodno vrijeme tijekom kojeg je bila prilika za klanjanje, a dio najhrabrijih framaša odlučio je, unatoč vjetru, nastaviti druženje na plaži. Nakon što je klanjanje zaključeno, zaključili smo i zajedničko druženje uz emotivni govor nacionalnog duhovnog asistenta fra Franje Vuka i zahvalama svima koji su ovaj hod učinili posebnim i mogućim.

Zatim su sve ovčice dobile poklone od svojih pastira koji su molili i pazili na njih tijekom cijelog Hoda, ali najveći poklon framašima OPB-a bio je neočekivani dolazak ekipe iz Vukovara kad su od emocija krenule i prve suze radosnice. Veselje u srcima nastavilo se i na otvaranju porcijunkulskog oprosta u crkvi. Napunjenih baterija krenuli smo prema našoj Oazi Kraljice Mira gdje se nastavilo naše druženje uz pjesmu, igre i razgovor. S tugom zbog skorašnjeg rastanka i uzbuđenja zbog sutrašnjih događaja, uputili smo se na spavanje.

Hana Boban, Frama Požega


10. dan (2. kolovoza): Krk

Mir i dobro dragi framaši! Došao je posljednji dan ovogodišnjeg druženja! Iako smo zajedno bili deset dana, ovo neopisivo iskustvo prebrzo je došlo kraju. Nakon našeg zadnjeg zajedničkog buđenja, jutarnje molitve i doručka, pospremili smo svoje stvari i očistili mjesto koje smo zadnjih 4 dana zvali domom.

U već poznatoj koloni, sa pjesmom na usnama, uputili smo se prema vrhuncu našeg hodočašća. Nakupljene emocije, doživljaji i osjećaji, svi su sjeli na svoje mjesto kada smo ušli u crkvu u kojoj nas je dočekao nas Gospodin zajedno sa sv. Franjom i Gospom od Anđela. Krčki biskup Ivica Petanjak upotpunio je ovaj veliki dan svojom propovijedi i riječima ohrabrenja da pođemo dalje s Kristom u svijet. Sa riječima svetoga Franje da nas sve želi odvesti u raj u mislima i Božjom milosti u srcima, dočekali smo najvažniji trenutak u životu nas framaša koji nam se zauvijek urezao u životni put.

Na porcijunkulskoj misi u krčkoj crkvi, gdje je više od 150 mladih odlučilo slijediti pravi Put, Istinu i Život, primilo potpuni oprost za grijehe. Preplavljeni osjećajima i dobivenom milosti, zaključili smo naš put. Dok smo pokušavali naći prave riječi da se oprostimo s ljudima s kojima smo deset dana dijelili svaki svoj trenutak, svaku svoju misao, svaku uspomenu i, na kraju, svoj život, došao je trenutak za polazak svojim domovima. Iako su se srca slamala od tuge zbog rastanka, ona su bila ispunjena framaškim duhom, koji je samo rastao.

U tom trenutku, u zelenom vrtu krčkog samostana, nije bilo nijedne osobe koja nije osjetila milost i ljubav Božju, te poticaj da sve doživljeno živi dalje u svakodnevnom životu, svjedočeći tako ono najvažnije i najljepše sto smo doživjeli uz beskrajnu podršku našeg sv. Franje s neba. Pošli smo zajedno kući, s pjesmom na usnama, za život spremljeni na framaškom hodu, i ohrabreni da djelima i molitvama podržimo Krista i njegov nauk kao njegova živa Crkva!

Hana Boban, Frama Požega

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *