Bazilika svetog Franje

Nakon Franjine smrti 3. listopada 1226. braća su njegovo tijelo sahranili na mjesto crkve sv. Juraja. Na mjestu te crkve kasnije je sagrađena crkva posvećena sv. Klari. Franjin nasljednik Ilija odlučio je ispuniti njegovu posljednju želju da bude pokopan na mjestu koje se zvalo Paklensko brdo. Na tome brdu su vješali prijestupnike, pa se Franjo i u smrti želio suobličiti Kristu raspetome. Iako su se braća protivili izgradnji velebnog zdanja, brat Ilija je neumorno radio i 1230. dovršio baziliku sv. Franje. Iste godine su prenijeli njegovo tijelo i spustili u kameni stup bez ikakvog označavanja. Kasnije su raznim istraživanjima pronašli Franjine ostatke u kamenom okovanom stupu. Taj prizor i danas možemo vidjeti u kripti bazilike. Upravo je Franjin grob temelj za oltar koji se nalazi u bazilici. Uz njegove ostatke nalaze se i ostatci njegove prve braće: Anđela, Masea, Leona i Rufina. Na izlazu iz kripte nalazi se i grob Jakobe, udovice iz Rima koja se brinula za Franju (usp. priča o kolaču / piti iz životopisa).

Donja bazilika se nalazi iznad kripte u kojoj je smješten Franjin grob. Tlocrt crkve je u obliku križa tj. podsjeća na znak tau. U središtu toga križa nalazi se oltar. Bazilika je oslikana freskama, s jedne strane prikazuju Kristovo trpljenje, a s druge strane Franjino vraćanje odjeće ocu. One datiraju iz 1256. i govore nam kako se rano razvila misao o Franji kao drugom Kristu. Freske su djelo bizantskog majstora Cimabue iz 13. st. i Giotta iz 14. st. Iz bazilike se može ući u kapitularnu dvoranu koja sadrži vrlo važne ostatke, relikvije svetoga Franje. Neke od njih su: Franjin habit, Pravilo života manje braće iz 1223., Pismo bratu Leonu, Franjina tunika i cipele (poklon Jakobe), rog od slonove kosti – dar sultana Meleka El Kamila.

Gornja bazilika posebna je zbog Giottova prikaza Franjina života. Kroz 28 freski umjetnik je opisao glavne etape i događaje svetčeva života. Uz baziliku nalazi se i veliki samostan zvan ‘Sacro Convento’. Brigu za hodočasnike koji pohađaju Franjin grob vode braća konventualci.

fra Marko Ćosić, OFM

 

Nakon duge vožnje i ulovljenih par sati sna u Asizu, zaputili smo se u šetnju gradom. Hodajući kroz omanje ulice, stariji framaši su nam govorili kako je ovo mjesto kamo idemo posebno, da obratimo pozornost na freske gornje bazilike, ali i da je tu najbolja suvenirnica! Svi smo bili oduševljeni prizorom koji je slijedio. Ispred nas se prostirala ogromna zelena površina i predivna bazilika sv. Franje.

Bazilika je prekrasno oslikana, te smo se uputili u razgledavanje i pogledati poznati portret sv. Franje. Zatim smo krenuli u donju baziliku. Vidjeli smo haljinu sv. Klare i habit sv. Franje koji je upućivao na to koliko je on zapravo malen čovjek bio. Došli smo na Franjin grob. Smatram da nitko ondje nije ostao ravnodušan, da smo svi osjetili „ono nešto“ u srcu te smo se po redu u šutnji izmjenjivali za molitvu nad grobom. Vladala je potpuna tišina, vidjeli su se samo pogledi koji gledaju u grob i djelo našeg sljedbenika. Bilo mi je fascinantno kako je Franjo bio jednostavan, a iza sebe je ostavio toliki ogroman utjecaj, naročito na nas mlade. Tada je nekako bilo najjasnije da uz Božju pomoć sve možemo!

Taj dan smo imali Misu u bazilici, što je bio velik blagoslov. Mislim da smo taj dan najviše od svih molili za svoje obitelji i za svoje bližnje. Htjeli smo ostati u tom duhu sv. Franje – jednostavnom a opet veselom i predanom Gospodinu.

Nakon svega, slijedilo je – slikanje. Aparati i mobiteli su škljocali, snimali smo sve oko sebe, slikali svaki dio koji smo smjeli. Valjda nam je želja bila da nam sjećanje ostane dobro, da kada pogledamo tu fotografiju sjetimo se silne radosti i zajedništva koje smo u svakom dijelu Asiza nanovo širili.  U šetnji natrag, kupili smo (preskup) sladoled i dijelili dojmove bazilike, a složili smo se u jednome – nijedna slika bazilike sv. Franje ne može dočarati ono što svaki framaš osjeti kada uđe u nju. Sve slike koje smo vidjeli do tog trenutka, na internetu nekako smo „izbrisali“ iz glave i stvorili smo svoje slike i uspomene.

Hod je nešto što baš svakom framašu želim. Asiz je nekako naš drugi dom, a te 2018. sam u smiješnim događajima shvatila kako Bog djeluje i spaja ljude. Od toga da smo nosili zastavu na leđima pa su turisti vikali „Modrić, Modrić!“, do toga da sam se zbližila s framašima, framašicama i fratrima koje sam već puno puta vidjela na obećanjima i područnim događanjima, a nismo toliko kliknuli.

Asiz ima nešto posebno u sebi, ima svetog Franju.

Petra Justić, Frama Našice

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *