La Verna

„Zbogom, zbogom, zbogom, brate Maseo! Zbogom, zbogom, zbogom, brate Anđele, Rufine, Silvestre i Iluminate! Ostajte u miru, predragi sinovi, neka vas Bog blagoslovi! Zbogom, ja odlazim od vas osobom, ali vam ostavljam svoje srce. Odlazim s Ovčicom Božjom, bratom Leonom, odlazim u Svetu Mariju Anđeosku i ovamo se više neću vratiti. Odlazim. Zbogom, zbogom svima. Zbogom brdo anđeosko, zbogom predragi brate sokole! Zahvaljujem ti za ljubav koju si mi iskazivao. Zbogom, Sasso Spico, zbogom kamene koji si me u svoje krilo prihvatio i tako se narugao Sotoni. Više se nećemo vidjeti. Zbogom, Sveta Marijo Anđeoska, preporučam ti ove svoje sinove, tebi Majko Riječi Vječne.“

Bile su to posljednje riječi sv. Franje prije odlaska sa La Verne, gore gdje je nedugo prije zapaljen Kristovom ljubavi primio stigme tj. one iste rane koje je Isus zadobio na križu. Povijest gore La Verna, koja je za franjevački red bez sumnje jedna od najsvetijih, počinje s Franjom Asiškim i jednim plemićem iz Toskane koji su se s Božjom milošću susreli oko 1213. godine. Prigodom toga susreta grof Orlando Catani darovao je Franji Asiškom i njegovoj braći ovu goru. Franjo je ovaj dar prihvatio s radošću i od toga trenutka La Verna je postala mjesto molitve i pokore. Ovaj događaj u Cvjetićima sv. Franje opisan je riječima grofa Orlanda: „U Toskani posjedujem za pobožnost vrlo prikladnu goru koja se zove La Verna. To je osamljeno i nenapučeno brdo i vrlo je pogodno za čovjeka koji bi htio živjeti u samoći ili koji bi htio činiti pokoru na mjestu udaljenom od ljudi. Ako ti se svidi, rado bih ga dao tebi i tvojim drugovima zbog spasa svoje duše.”

La Verna je bila vrlo važna za kontemplativni život koji je Franjo želio za sebe i za svoju braću jer kontemplativni život prethodi apostolskom životu i radu. Gora La Verna bila je idealno mjesto za takav život. Zašto je sv. Franjo odlazio na La Vernu u više navrata i provodio tamo dulje vrijeme? Možda iz istog razloga zbog kojeg je Isus otišao u pustinju na 40 dana. Vodio ga je Duh Sveti. U tom kontekstu, što je točno pustinja? Papa emeritus Benedikt XVI. je napisao: „Pustinja je mjesto apsoluta, mjesto slobode, što stavlja čovjeka pred krajnje zahtjeve. U tom je smislu ona mjesto milosti. Pustinja nije samo mjesto s veoma malo padalina, niti zabačeno mjesto poput brda La Verna – kad god možemo sve svoje obveze ostaviti negdje po strani, ulazimo u pustinju.“

Što se tiče nekih zanimljivosti vezanih za La Vernu, među prvima možemo istaknuti samo ime ili podrijetlo toga imena. Fra Salvatore Vitale, franjevac iz 17. stoljeća o tome kaže ovako: „Razlog zbog čega se ova Sveta Gora ovako zove jest ovaj. Ova sveta Gora, prema drevnoj tradiciji i po mnogim povjesničarima, nazvana je Laverna po hramu rimskoj božici Laverni, božici lopova i razbojnika, koji se ovdje nekada nalazio. Zbog svojeg položaja u gustoj šumi, okružen mnogim špiljama i jarugama, bio je idealno skrovište za brojne lopove i razbojnike koji su se u njima skrivali nakon mnogobrojnih pljački putnika koji bi onim krajem prolazili.“

La Verna je uistinu nezaobilazno mjesto za posjetiti, ako ima mogućnosti, za svakoga onog koga je zadivio sveti Franjo Asiški. Unutar samoga svetišta tako se može naići na još mnogo zanimljivih stvari i prikaza. Tako ćemo naići na habit koji je nosio sam Franjo, još uvijek očuvan. Zatim na prekrasne freske koje oslikavaju život svetog Franje i najvažnije događaje iz njegova života, a vrhunac je naravno primanje stigmi na La Verni. Tu se još nalaze i sačuvana mjesta gdje je sveti Franjo spavao na ogoljenom kamenu, samo mjesto gdje je primio stigme, zatim mjesto gdje je proboravio i sam sveti Antun Padovanski na proputovanju 1230., koje je sad pretvoreno u kapelicu. U svakom slučaju tko god dođe na La Vernu malo je reći da će ostati zadivljen, sâm sam svjedok tome da to mjesto jednostavno privlači svojim misticizmom i Božjom prisutnošću, tako da ćete sigurno dobiti želju da i vi tamo ostanete i proboravite kao i sveti Franjo. No, znamo, iz Franjina iskustva, kako takva mjesta služe ne da bismo tamo zauvijek ostali, nego kao neki akumulator Božje prisutnosti gdje ćemo napuniti svoje baterije i krenuti u svijet naviještajući Krista, kao i Franjo Asiški.

Gospodin vam dao mir!

fra Josip Stanković, OFMCap.

Razmišljajući o kojem bih mjestu pisao, koje me nekako uvijek dotaklo kada sam krenuo Asizom i okolicom stopama života našeg serafskog oca Franje, bilo na Hodu, ili u nekom svom privatnom aranžmanu, nekako nije bilo dvojbe da ću pisati o brdu La Verna. Svako mjesto na tom Hodu meni je značilo uvijek nešto drugo, nešto posebno, ali samo je taj brijeg uvijek u meni budio osjećaj koji ne mogu objasniti, osjećaj da sam na jednom posvećenom mjestu, mjestu mistike, intenzivne molitve i mjestu gdje se zaista dogodilo pravo Božje čudo, koje se nikad dotad u povijesti kršćanstva nije dogodilo.

Franjo, jedan ponizan i siromašan sluga Gospodnji iz Asiza, je toliko žarko ljubio Gospodina, slijedio njegovu Riječ i toliko je cijenio njegovu žrtvu i njegovu ljubav prema čovječanstvu kojom nas je otkupio da je iskrenim srcem na tom brdu molio da iskusi tu ljubav kojom se Gospodin za nas predao na križu. Vjerujem da je svima neshvatljiva, nedokučiva ta Franjina molitva, riječi koje je on izgovorio i želja koju je imao, ali istu mu je Gospodin ispunio i nadario ga sa svojim svetim ranama – stigmama, upravo na La Verni. To je bilo godine 1224., dvije godine prije Franjina preminuća, i ovaj događaj je jedna od zadnjih postaja na Franjinom zemaljskom putu prema vječnoj domovini.

Prije, dok nisam još shvaćao snagu Franjine posvećenosti Gospodinu i kad sam prvi put čuo o izvanrednoj milosti stigmi kod Franje, pitao sam se zašto bi Franjo htio svoje tijelo još više iscrpiti. Već je bio boležljiv, životopisci nas izvještavaju da mu je već tada tijelo bilo iscrpljeno od postova i raznih drugih napora kojim ga je podvrgavao, sve na veću slavu Božju. On tu ne staje, nego sebe podvrgava još većim bolima kada zadobiva stigme na La Verni. Međutim, malo dubljim sagledavanjem ovog događaja i kad sam posjetio La Vernu, povukao se u osamu tog mjesta, posjetio Kapelu stigmi, bilo mi je jasno; Franjo se ne zamara svjetovnim, on gleda samo ono što je milo Gospodinu, želi iskusiti snagu Božje ljubavi kojom je on gorio na križu za nas, čak i ako to znači da treba svoje fizičko tijelo izvrgnuti još većim slabostima.

Dok je Franjino tijelo nakon toga još onemoćalo, može se reći da je Franjina duša ojačala, ispunila se posebnom Božjom milosti, Božjim darom, koji ga je učinio još spremnijim za vječnost, još spremnijim da gleda Božje lice u slavi. Fizički gledano, stigme su bile najbolnije iskustvo za sv. Franju, znao je da se nakon tog događaja više neće imati snage vratiti na La Vernu. Ali, duhovno gledano, slobodno se može reći da su stigme bile najljepši Božji dar za Franju, kojeg je isprosio iskrenom molitvom, iskrenim odricanjima i pravednim životom. Ovako veliki dar Bog čovjeku ne daje osim ako ga nije zaslužio primjerenim i pobožnim životom. Franju uistinu zovu „drugim Kristom“, ali treba shvatiti da nije to samo zbog stigmi, to je ponajprije zbog života kojim je on nastojao da živi po uzoru na Kristove riječi, da bude njegov pravi apostol. Stigme su dar koji je on dobio upravo zbog toga što je ljubio Gospodina i štovao ga svaki trenutak svoga života.

La Verna se još naziva i franjevačkom Golgotom, zbog jasne simbolike, ali to je mjesto oduvijek bilo i mjesto kontemplacije, za sve hodočasnike koji se namjere na njega, pa tako i za framaše koji na svom Hodu posjećuju La Vernu. Uvijek je tu prilika za jednu osamu, meditaciju, promišljanje nad samim sobom i svojim životom. Kada sam se prvi put, na svom prvom Hodu, povukao u osamu La Verne na mjesta kojima je i sv. Franjo kročio u svojoj molitvi, bilo mi je 18 godina i molitvu sam više shvaćao kao neku formalnost, a ne nešto dublje i toliko jako. Nakon vremena provedenog u osami, shvatio sam kolika je važnost molitve kao iskrenog razgovora s Gospodinom u kojem Njemu predaješ sve svoje brige, probleme, želje, nakane, ali Mu i zahvaljuješ za sve što si primio. Dubina u koju sam tada ušao u svojim molitvama Gospodinu i razmatranjima Novog zavjeta, pomalo je i mene zaprepastila i krenuo sam neke stvari u svom životu mijenjati, pogotovo kad je riječ o molitvenim navikama, ali i o boljem primjeru koji moram, kao framaš, davati drugima. Otajstvo La Verne, u kojem se dodirnulo ljudsko i božansko, može nas sve podučiti kako treba obdržavati molitveni život s Bogom, odricanjem, postovima i učestalim razgovorima s Njim, kako je to činio i sv. Franjo, ali nam šalje i poruku kako je molitva bez aktivnog djelovanja po Božjem primjeru, prazna i nepotpuna, nema učinka. Budimo i mi sluge Gospodnje, po primjeru sv. Franje, budimo primjer jedni drugima, kako u Frami, tako i drugdje, znajmo imati redoviti molitveni odnos s Gospodinom i On će nam dati  nebrojene milosti.

Marko Matić, Frama Rijeka – Trsat


Draga braćo i sestre, ovo je šesti po redu tekst u ciklusu Hodbrojavanje – stopama svetog Franje. Pozivamo vas da i dalje molite za ovogodišnji Hod, ali i da čitate ostale tekstove u ciklusu. Mir i dobro! 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *