Crkva svetog Damjana

Mjesto susreta, poziva i poslanja

Jednoga jesenjeg dana 1205. Gospodin je na poseban način čekao ovdje susret sa svetim Franjom. U to vrijeme ta je crkvica bila u ruševnom i zapuštenom stanju. No, prolazeći pored toga mjesta, iako trošno i ruševno, sv. Franjo je osjetio poticaj Duha da ondje zastane i da se pomoli, jer volio je moliti na mjestima gdje je Bog posebno prisutan. Moleći tako i vjerojatno opterećen mnogim mislima, mnogim pitanjima, tražeći svoje mjesto pod nebom, tražeći svoj smisao i Božji mir, u tihom molitvenom zanosu, pred križem svetog Damjana, u sebi je u jednom trenutku začuo glas: „Franjo, pođi i popravi mi kuću, koja se, kako vidiš, ruši!“

Dragi brate i sestro, dobio sam zadatak napisati nekoliko misli i činjenica o ovom predivnom mjestu molitve i tišine. Događaj je stvaran i teško razumljiv ako samo razumom tražiš činjenice. Za ovo mjesto potreban je ne samo razum nego i srce otvoreno za Boga. Teško je staviti se u poziciju sv. Franje koji svim srcem želi pronaći svoj smisao i poslanje. I baš u tom trenutku pred tim prekrasnim križem, križem svetog Damjana, s kojeg živi Isus gleda Franju, začuje i nalazi odgovor na svoje pitanje – što mi je činiti. Onoga dana kada je sv. Franjo molio pred tim križem bio je to živi pogled i živi susret. Franjo nije gubio ni trena, znao je što činiti. Ustao je i dao se na posao. Svojim je rukama obnovio oronulu kapelicu, a u tom poslu pridružila su mu se i njegova prva braća. Bog je njegov trud nagradio braćom i tako je rođen red. No, po završetku radova, sv. Franjo osjeća da nije Isusov poticaj bio samo zidanje već se puno dublji smisao krio iza Isusovog poticaja. Shvatio je tako Franjo da je zadatak brinuti za Crkvu (živo i mistično tijelo Kristovo) a ne samo za materijalno.

Križ sv. Damjana, koji se tada nalazio ispred sv. Franje, danas se više ne nalazi u toj maloj i obnovljenoj crkvici. Danas se taj križ nalazi u crkvi sv. Klare u pokrajnjoj kapeli. Tisuće ljudi prolazi tim mjestom danas tražeći odgovore na svoja pitanja i želeći doživjeti onaj isti poticaj Duha koji je i sv. Franjo doživio u svoje vrijeme. Spomenuo sam da s tog križa živi Isus gleda i doista je tako. Tijelo Isusovo na tom križu prikazano je otvorenih očiju kao da želi reći promatraču – „Hej, uskrsnuo sam, tu sam s tobom, slušam te i nosim.“ O tome križu moguće je pronaći prekrasnih tumačenja koje preporučujem da sami potražite zbog opsežnosti materije.

Nakon što je sveta Klara izrazila želju da želi živjeti na način kako živi i sv. Franjo sa svojom braćom svetac je to, njemu drago mjesto, odlučio ustupiti sv. Klari i njenim prvim sestrama za život. Tako je crkvica sv. Damjana postala prvi dom / samostan sestara klarisa. Sveta Klara je tamo proživjela svoj život u klauzuri sa sestrama i dočekala na tom mjestu potvrdu Pravila života sestara klarisa i najzad tamo ju je pohodila i sestrica smrt. Dva su zanimljiva događaja vezana uz sv. Klaru i samostan sv. Damjana. Jedne godine za Badnjak željela je prisustvovati misi polnoćki na kojoj je bio prisutan i sv. Franjo. Zbog bolesti nije mogla i morala je ostati u postelji. Gospodin je čuo želju njezina srca i tako je sv. Klara na čudesan način gledala misu iako nije bila fizički prisutna na misi. Zbog toga je kasnije postala i zaštitnica televizije. Drugi događaj vezan je za napad Saracena (muslimana) na grad Asiz. Da bi zaustavila njihov napad, sveta je Klara uzela Presveti oltarski sakrament i iz samostana blagoslivljala neprijatelje koji su na kraju odustali od napada.

Lijepih je događaja vezano uz ovo mjesto zapisano – kako u životopisima sv. Franje, tako i u životopisu sv. Klare. Potičem te da pokušaš i sam rasti u franjevačkom duhu vraćajući se na franjevačke izvore, razmatrajući vrijeme dva velika sveta života sv. Franje i sv. Klare. Mnogo je moguće i za današnje vrijeme naučiti od brata i sestre koji nas zagovaraju danas kod Boga. Crkvica i samostan tik izvan grada Asiza, na padini s prekrasnim pogledom, pravo je mjesto za meditaciju, mir i tišinu. Mjesto je to gdje se dogodio u Franjino vrijeme susret poput susreta Isusa i Samarijanke kod zdenca. U svetom Damjanu svaka duša može zagrabiti Žive vode s izvora početaka i oduševljenja življenja Evanđelja.

Na kraju svoga života, pošto je ispjevao Pjesmu stvorova i svoj duh predao Gospodinu, braća su sv. Franju ponijela na njegovo posljednje putovanje. Od Porcijunkule gdje je preminuo braća su ga ponijela prema sv. Damjanu da se sestre, a posebno sv. Klara, oproste od sveca, a odande su ga braća ponijela prema crkvi sv. Jurja gdje je bio i sahranjen.

Danas se u crkvi sv. Damjana nalazi franjevački samostan u kojem živi franjevačko bratstvo i gdje je smještena odgojna kuća – novicijat za mladu braću franjevce. Lijepo mjesto za mladu braću da u godini kušnje spoznaju veličinu Božje prisutnosti u miru i molitvi, da napune svoje baterije za život u propovijedanju i svjedočenju Evanđelja i to onako po primjeru Isusa a preporuci i poticaju sv. Franje. Kad budeš u prilici posjeti ovo sveto mjesto.

fra Marino Kuzminski, OFM

Ljudi ne bi vjerovali kada bih im rekla da mi je najdraža proslava rođendana bila u autobusu i da sam se na to odlučila tri godine zaredom. No, možda bi promijenili mišljenje kada bi istim busom doputovali na isto mjesto kao i ja. Ljudi dragi, Hod je najbolji poklon za rođendan (za Božić, za imendan, za dušu, za odmor – za sve)! Ma tko još i razmišlja o rođendanu kada se odlazi u grad Serafskog Oca!

Tako je to išlo na svakom Hodu od tri na kojima sam i ja hodala. Vreća je najdraži krevet, pašteta je odličan doručak, bratstvo je sve što imaš i sve što ti treba. Dio u Hrvatskoj prođe brzo, dio u Italiji još brže. Na trećem Hodu već si naviknut na određeni raspored, obilaženja franjevačkih mjesta, znaš kako koje izgleda i svakom od njih se u srcu raduješ. Ono što slušaš kroz formacijske susrete, ono o čemu ti braća i sestre govore sada je pred tobom i napokon razumiješ njihov žar s kojim su ti govorili o svemu. Framaški put kao takav na neki način biva upotpunjen, zaokružen.

Frama je put poziva. Dio je to definicije ovoga bratstva kojemu pripadamo. Svrha je Frame, između ostalog, truditi se osluškivati i vršiti Božju volju za nas, otkriti što Gospodin želi da činimo kroz svoj život, gdje i s kime. Još od prve godine Hoda svako je mjesto bilo rezervirano za nešto – neko za žarko moliti za ono za što sam prikazala svo svoje hodanje, neko za isplakati dušu, neko za diviti se miru što ga daje Krist. Ova je crkvica uvijek pozivala na to da se zaustavim na istom mjestu kao i sveti Franjo i postavim isto pitanje: Gospodine, što hoćeš da učinim? U tom trenu zaboravim vječno pitanje zašto original nije u crkvi svetog Damjana (iako znam odgovor, ali opet zašto?!) i minutama i minutama ponavljam tri rečenice:

Reci mi što želiš od mene.

Daj da budem s tobom.

Daj da te više ljubim.

Nikada nije bilo spektakularnog odgovora (a ja ga nisam ni zaslužila), no srce je na kraju uvijek bilo ispunjeno povjerenjem, vjerovanjem da on zna što mi je sve potrebno i da će mi to dati. Baš sve. Otac će pokazati put i već je kraj mene i ljubi me, samo čeka da mu uzvratim.

Onda shvatiš zašto je ljudima, osim zbog predivnog prizora, toliko draga fotografija s Franjinim kipom zagledanim u dolinu. Komadić tog mira vrati se svaki put kad baciš oko na nju. S tim se povjerenjem nije teško po zvizdanu uzbrdo vratiti do busa kako bi se obilazak nastavio. Nije ništa više teško s tim povjerenjem.

Ana Kremenjaš, Frama Zagreb – Majka Božja Lurdska


Draga braćo i sestre, ovo je treći po redu tekst u ciklusu Hodbrojavanje – stopama svetog Franje. Pozivamo vas da i dalje molite za ovogodišnji Hod, ali i da čitate ostale tekstove u ciklusu. Mir i dobro!

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *