Reći ću ti fala, tiho zaplakati
reći ću ti fala, samo ti ćeš znati
šta u sebi ćutin, šta te riči znače
dok se usne smiju i srce k tebi skače…
Hvala tebi, Veliki, što se nisi oglušio, već si rijeku suza isušio.
Jednom davno živjela lijepa djevojka u gradu na rijeci, imaše kosu poput svile i nijedna joj djeva gradska ne bijaše slična. Živjela je u sretnoj obitelji koja bijaše sretna na svoj, jedinstven, način! Obilovala je mudrošću, krepošću i svim nebeskim blagom; odricala se svega što je vonjalo neukusno i oduzimalo ljepotu njezinu licu.
Kad je odrasla u ženu vrsnu, mnogo je pomagala kome god bi pomoć bila potrebna, usavršavala je poniznost tješeći beznadne, kidala granice poslovnog zavirujući u prostore žalosti ljudskih srdaca tako vješto da bi svatko poželio neka ostane zauvijek unutra. Jednu stvar ne mogaše dočekati godinama: blago koje se krilo u starome mlinu na rijeci. Blago, blago,… “Blago ožalošćenima, oni će se utješiti!”
Imala je majku koja bješe poučena mudrošću nebeskog dvora. Znala je da nebo svoje ne ostavlja nikada i uporno moljaše, više od 100 dana i noći moljaše! Odgovora nije bilo, samo drača, korov i kukolj, mlinu ni traga. Čekajući, počeše gubiti snagu i suze potekoše riječnom dolinom. U noćima šutnje i čekanja, znale su da svjetlo mora doći.
Prolazio ondje jedan vitez na konju, vraćao se iz borbe. Njemu su djevojka i majka davno spasile život, zato im obeća ostati vjeran do kraja života. No vidjevši djevojku gdje sjedi nasred sobe u suzama i majku u tjeskobi tolikoj, ne uspije pronaći konkretan način kako bi im pomogao, ali im obeća moliti i postiti dok djevojka ne uspije doći do blaga u mlinu.
Krenuo je dalje u borbe, stalno misleći na djevojku i njezinu majku. Prisjećao se vremena kada je ostao ranjen, bez ikoga u pustoši šumskoj, i lica najljepše djevojke koja ga odnese kući i s majkom brižno brinu o njemu dok ne bijaše sposoban iznova krenuti u viteške avanture.
Uzdahne tada gotovo bez snage samo s jednom željom – Bože, one su mi spasile život, a ja im sada ne mogu nikako pomoći, daruj im ono za čime čeznu, molim te! U srcu začu: “Blago ožalošćenima, oni će se utješiti!”
Sljedećeg jutra djevojka s majkom ponovno pođe u potragu za mlinom. Oko trećeg sata nakon podneva, otvore se vrata staroga mlina i djevojka ugleda blago koje joj bješe od velike važnosti. Kad je zagrlila majku, oglasiše se crkvena zvona i vitez pohita do mlina.
Prizor koji ugleda izazvaše u njemu silnu radost te zapjeva slavu Bogu na visini, klicala je sva Zemlja i žalost se njihova pretvorila u radost!