Crkva je sakrament Euharistije oduvijek smatrala najuzvišenijim sakramentom, „sakramentom nad sakramentima”, središtem svega kršćanskog života. Eto, kako je to izgledalo u Franjino vrijeme…
Euharistija u Franjino vrijeme
Da bi se shvatilo što Franjo piše o Euharistiji, dobro je poznavati zlouporabe kao i krivovjerja o Euharistiji koja su postojala u njegovo vrijeme.
Nerijetko se događala upotreba oltarskih predmeta pa i samog Sakramenta u praznovjerne svrhe, što je dovelo do pomanjkanja poštovanja prema Euharistiji. Malo se držalo do dostojanstva svećenika tako da su i ozbiljniji kršćani padali u pogrešnu nauku tadašnjeg vremena, prema kojoj i laik ima pravo činiti pretvorbu u misi, ako se ne pronađe dostojan svećenik. Vjernici su sve manje sudjelovali u misi i sve manje se pričešćivali zadovoljavajući se jednostavnim prisustvovanjem misi. Nije slučajno IV. Lateranski sabor (1215. godine) strogo odredio da se vjernici barem jednom godišnje pričeste. Mnogi su se zadovoljavali gledanjem hostije kod pretvorbe pa prelazili iz jedne crkve u drugu. Ovom gledanju posvećene hostije pridavao se praznovjerni učinak; smatralo se to važnijim od pričesti. Kako neki svećenici nisu na vrijeme obnavljali posvećene hostije, među hostijama je znalo biti i crviju.
No, javilo se u to vrijeme i izraženije štovanje i klanjanje Euharistiji koje je bilo znak pravovjernosti kršćana.
Euharistija i utjelovljenje
Prvi aspekt Isusove euharistijske prisutnosti koji Franjo naglašava jest – viđenje Euharistije kao produžetka čina Isusova utjelovljenja. Isti Isus koji je svojim uskrsnućem uzašao u Nebo, sada je prisutan pod prilikama kruha i vina snagom svoje zapovijedi: “Ovo činite meni na spomen!” (Lk 22, 19). Franjo će nam to posebno predočiti govoreći: „Stoga su osuđeni svi koji su vidjeli Gospodina Isusa Krista kao čovjeka, a nisu ga gledali i vjerovali po duhu i božanstvu kao pravog Sina Božjega. Isto su tako i sada osuđeni svi oni koji vide sakrament što se Gospodinovim riječima posvećuje po svećeničkim rukama na oltaru pod prilikama kruha i vina, a ne gledaju i ne vjeruju po duhu i božanstvu da je to uistinu presveto tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista, prema svjedočanstvu samoga Svevišnjega.”
Euharistija i otkupiteljska žrtva
Za Franju je Euharistija žrtva pomirenja grješnog čovjeka sa svemogućim Bogom. U Tumačenju Očenaša Franjo kaže: ” Kruh naš svagdanji, ljubljenog Sina tvoga, Gospodina našega Isusa Krista, daj nam danas: na spomen (…) ljubavi koju je pokazao prema nama i svega što je za nas rekao, učinio i pretrpio”. Franjo naglašava da je Euharistija potrebna za spasenje. Kao što je čitavo Isusovo djelovanje bilo prožeto življenjem za druge i dostiglo svoj vrhunac u njegovoj smrti na križu za sve ljude, tako se i kršćansko sudjelovanje u slavljenju euharistijske žrtve treba prevesti u život za druge, u ljubavi i služenju.
Euharistija – sakrament “siromaštva” i poniznosti
Poseban aspekt euharistijske duhovnosti sv. Franje jest njegovo shvaćanje Euharistije kao sakramenta “siromaštva” i poniznosti. Franjo dolazi do shvaćanja da je ona zapravo trenutak u kojem se Svevišnji Bog svaki dan ponizuje u ljubavi. U Pismu čitavom Redu piše: Neka čovjeka prođu trnci, nek se potrese cijeli svijet i neka nebo klikće kad je na oltaru u svećenikovim rukama Krist, Sin Boga živoga (Iv 11, 27)! O divne li veličine i zadivljujućeg udostojanja! O uzvišene li poniznosti! O ponizne li uzvišenosti, gdje se Gospodar svega, Bog i Sin Božji tako snizuje da se za naše spasenje sakriva pod neznatno obličje kruha! Pogledajte, braćo, Božju poniznost i pred njim srca izlijevajte (Ps 61, 9). Ponizite se i vi, da vas on uzvisi (1Pt 5, 6; Jak 5, 10). Ništa, dakle, svoga ne pridržite za sebe, da vas primi cijele onaj koji se vama cio predaje.” To Franjino svakodnevno razmatreanje Krista trajno prisutnog u Euharistiji pomoglo je Franji u oblikovanju, prije svega, vlastitog stila života. Za njega, dakle, euharistijski život nije samo tek jedan od oblika kršćanske i franjevačke pobožnosti, nego stvarnost iz koje treba proizlaziti svakodnevni život, vjera koju treba svjedočiti u Crkvi i društvu u koje ga Gospodin šalje.
Euharistija – simbol bratske ljubavi i zajedništva
Jedan od pokazatelja Franjine uronjenosti u euharistijsko otajstvo kao izvor bratskog zajedništva i služenja jest njegova gesta blagoslova i lomljenja kruha te čitanje izvještaja o Isusovoj posljednjoj večeri s učenicima iz Ivanova evanđelja u času bliske smrti. Ponavljajući Isusovu gestu za vrijeme posljednje večere, Franjo je još jednom htio upozoriti svoju braću da niti jedna druga stvarnost ne može tako dobro označavati i učvrstiti bratsko zajedništvo kao što to može Euharistija.
Problem svećeničkog poslanja
Franjo izričito izjavljuje da samo svećenik može slaviti Euharistiju, neovisno o tome je li grješan ili nije. Malo prije smrti Franjo u Oporuci piše: „Kasnije mi je Gospodin dao i daje toliku vjeru u svećenike koji žive po uredbi svete Rimske Crkve, poradi njihova reda, da, kad bi me i progonili, hoću da se k njima utječem (…) A to činim zbog toga što na ovome svijetu ne vidim ništa tjelesno od samoga svevišnjega Sina Božjega osim presvetoga tijela i presvete krvi njegove, što ih oni primaju i samo oni drugima dijele.“
Euharistija u franjevačkoj duhovnosti predstavlja više od nosivog stupa. Za Franju i za Crkvu ona je životni izvor. U prvom redu, potrebna je jaka vjera u Kristovu prisutnost u Euharistiji. Iz te vjere proizlazi sve drugo: poštovanje prema Euharistiji, česta pričest, klanjanje Presvetom Sakramentu.
Marta Radoš, Nacionalna voditeljica formacije
*Tekst originalno objavljen 13.1.2012.