Vjerojatno zaista malen broj nas okupljenih na ovom portalu ne započinje tako dan ili ga pak ne završava. Većina i prije obroka i poslije obroka isto čini, ulaskom u crkvu i nužno početkom i krajem Mise, čak i prije ispita u školi ili na fakultetu. Svi manje-više razumijemo značenje, ali želio bih se osvrnuti na to što zapravo činimo u ime Oca.
Na razmišljanje su me potaknuli nedavni događaji Parizu i ono što se čini u ime Allahovo, barem kako islamski fundamentalisti tvrde da čine. Ne bih zalazio u trenutnu problematiku s kojom se islamski svijet bori, to je jedna opširna tema o kojoj je nama blizak portal (bitno.net) pisao kroz nekoliko članaka s izvrsnom analizom na temelju koje sam bio priredio jedan framaški susret.
Neupitno je da se kroz povijest i kršćanstvo susretalo sa rastućim fundamentalizmom u kojem su počinjene greške koje se i dan danas „nabijaju na nos“ Katoličkoj Crkvi. No smatram kako se na te greške treba gledati sa stajališta uzročno-posljedičnih veza s obzirom na tadašnje povijesne okolnosti. S moje točke gledišta rekao bih da trenutno u Katoličkoj Crkvi ne postoji opasnost od rastućeg fundamentalizma, ali neupitno je da zemaljsku Crkvu čine grešni ljudi koji uvijek mogu zastraniti.
Danas najčešće zastranjujemo na onoj osobnoj razini, a od koje naposljetku sve i kreće. Ipak, stvar je jednostavna o čemu i Matej i Marko u svojim evanđeljima pišu. Kaže Marko u 12. poglavlju, 31. redak: “Druga je: Ljubi bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.”, a Matej je u 22. poglavlju, 39. do 40. redak poprilično sličan: “Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.” Nema dvojbe, u ime Oca možemo samo ljubiti i ništa drugo. Svako svoje djelo prema drugima, a i prema sebi valja podrediti dobroti, podrediti Njemu, vječnoj dobroti i Daru dobrote s križa.
Nužno je zato uz nečiji život, život našega bližnjega, cijeniti i sve njegove slobode. Slobodu kretanja, slobodu govora, slobodu mišljenja… Ali sve dok to ne narušava i ne šteti slobodi nekog drugog i ne samo slobodi, već i osjećaju. Osjećaju prema onome što je pojedincu bitno. Zapitajmo se prije svega je li naš moral ukorijenjen u ljubavi i poštovanju!
Strašna je pomisao na oduzimanje života nekome, ali mene užasava i pomisao na konstantno nepoštovanje nečije svetinje! Ipak na kraju, na Sudu, svi mi odgovaramo zbog onoga što smo činili, u ime Oca, u ime čovjeka, ili nekog trećeg, ali sve nas čeka na kraju Sud prema našim djelima.