Papa Ivan Pavao II. je 1979. godine sv. Franju Asiškog proglasio „nebeskim svecem zaštitnikom onih koji promiču zaštitu okoliša“.Zajedno se s vama nadamo da možemo produbiti razumijevanje značenja tog imena – Franje kao zaštitnika ekologije – te preispitati odgovornost koju nasljeđujemo kao sljedbenici Franjini u brizi za sve stvoreno. Materijali za proslavu 35. godišnjice ovog događaja su pripremljeni na stranici http://francis35.org/ a mi ćemo ih ovdje objavljivati u narednim mjesecima.
Prvi tekst pronađite ovdje.
Katolička briga za okoliš svoje je okvire dobila 1990. godine, u Poruci za Svjetski dan mira pape Ivana Pavla II. Odjek samog dokumenta je bio toliko značajan da se djelotvorno privela kraju rasprava o tome trebaju li katolici brinuti o stanju okoliša, a pažnja se preusmjerila na pitanje kako bi katolici trebali izražavati svoju brigu za sve stvoreno. Dok većina konvencionalnih ekoloških aktivista naglašava posljedice nekontroliranog industrijskog razvoja i loših javnih politika kao pokretača ekološke krize, Ivan Pavao II. pozvao je sve ljude da prepoznaju i dublji uzrok ovih zala: naše grijehe, sebičnosti i nedostatak poštovanja prema životu. Poručuje kako iz našeg poremećenog razumijevanja što znači biti čovjek—u odnosu s Bogom, bližnjima i svim stvorenim—proizlaze brojne ekološke krize s kojima smo suočeni.
Ivan Pavao II. ukazuje na šire prihvaćanje vrijednosti Evanđelja kao načina za donošenje ekološki svjesnih odluka. Također ističe etičke dužnosti pojedinaca i institucija na svim razinama: narodi svijeta trebali bi međusobno surađivati u upravljanju resursima; pojedini narodi bi trebali skrbiti za svoje građane; i pojedinci bi trebali preuzeti individualnu odgovornost za sebe, druge i za okoliš. Na kraju podsjeća katolike na „njihovu ozbiljnu dužnost da se brinu za sve stvoreno“ , izražavajući „nadu da nam inspiracija sv. Franje pomogne da vječno na životu održimo osjećaj ‘bratstva’ sa svim onim dobrim i divnim stvarima koje je stvorio Svemogući Bog“.
Tijekom posljednjih godina svog života, Ivan Pavao II. je eksplicitnije povezivao brigu za okoliš i načela katoličkog nauka. Ljudsko je napredovanje bilo jednako važno kao i biološko i fizičko napredovanje svega stvorenog. „Vapaj zemlje“ ne može se razdvojiti od „vapaja siromašnih“. Cijeli je život posvetio afirmaciji važnosti načela „solidarnosti“, s prepoznavanjem neminovne ljudske međuovisnosti, što je savršeno spojivo i s Franjinom vizijom i sa širom ekološkom sviješću.
Ideja humane ekologije nalazi se u središtu nauka Benedikta XVI. On poručuje: “Crkva ima odgovornost za stvoreno i osjeća da je mora iskazivati pa i u javnome prostoru kako bi štitila zemlju, vodu i zrak, darove Boga Stvoritelja za sve, a nadasve da bi zaštitila čovjeka od opasnosti samouništenja.“ (Caritas in Veritate, br. 51). Također ističe: „Pored ekologije prirode, postoji i nešto što bi mogli nazvati „humana“ ekologija, iz koje proizlazi „društvena“ ekologija. Ukoliko istinski žude za mirom, ljudi moraju postati svjesni povezanosti između ekologije prirode, odnosno poštivanja prirode i humane ekologije. Iskustvo pokazuje da nepoštivanje okoliša uvijek ima štetne posljedice po suživot s ljudima, a vrijedi i obratno. Postalo je očito da su mir sa svim stvorenim i mir među ljudima neraskidivo povezani“ (Poruka za Svjetski dan mira 2007., br. 8).