Učili su nas naši stari kako nije svako zlo za zlo i kako u svakom zlu ima neko dobro. Moram priznati da uvijek iznova otkrivam kako i koliko su istinite životne mudrosti starih. Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini dogodila se velika prirodna katastrofa. Voda je sve pred sobom nezaustavljivo rušila. Vjerojatno su neki psovali i okrivljavali vodu. Voda slijedi svoj tok. Smješno je reći, ali voda nema savjesti. Međutim netko je drugi ima – ČOVJEK. Očito je da je čovjek i ovaj put napravio propust te nije učinio sve što je bilo potrebno da bi se ova katastrofa izbjegla. Slike koje su nam mediji prenosili su užasne. Izazivaju jezu u duši i mame suze na oči. Koliko je teško zapravo nikada nećemo doznati jer nam slika ne može sve prenijeti. Koliki je užas u nutrini ljudi koji su gledali kako im voda u jednom trenu odnosi sve što su imali i godinama stekli? Kako je u duši ljudi koji su morali napustiti svoja ognjišta? Materijalno će se opet nekako nadomjestiti, možda će se i više i ljepše sagraditi. Strah, očaj i užas koji su prošli i još uvijek prolaze teško će zaboraviti. Tko im to može nadoknaditi?
Uvijek je fascinantno kako nevolja ujedini Hrvate. I sada se to pokazalo. Očito se trebalo dogoditi nešto ružno što bi ujedinilo pojedince u organizaciji pomoći i prikupljanju svega potrebnog za unesrećene. Čudan smo mi narod. Mnogima nije bilo teško provesti sate i sate dežurajući i čuvajući brane, prikupljanju i pakiranju robe, tovarenju kamiona. Divno je bilo promatrati to zajedništvo i biti dio toga. Zapanjuje me i druga strana ljudskog lica – zloća. Nažalost, i ovaj put su izronili oni koji su ovu situaciju, iskoristili za osobnu korist. Izronili su iz ljudske bijede pojedinci koji su krali preostale stvari iz napuštenih kuća, skupljenu pomoć i donirani novac. Pitam se kakve su to glave koje pokušavaju svoju sreću sagraditi na tuđoj nesreći? Mnogi su iskoristili ovu priliku kako bi napali Crkvu prigovarajući da ne čini dovoljno za stradale u ovoj nesreći, a istina je zapravo drugačija. Nema župe, niti nad/biskupijskog Caritasa, koja nije priskočila u pomoć. Svjedok sam da su ljudi donosili hranu i potrepštine, a volonteri i djelatnici Caritasa pakirali i pomoć uputili potrebitima. Mnogi su donirali i novac. Vijest da je samo Đakovačko osječka nadbiskupija odmah izdvojila više od četiri milijuna kuna samo je usput spomenuta. Međutim, to na kraju nije niti toliko bitno. Bitno je što se ljude u nevolji nije ostavilo same. I još je bitnije da ih se i dalje pomaže. Jer kako se sve brzo zaboravi, strah me da će se i ova katastrofa zaboraviti i da će svaka daljna pomoć izostati. Pomoć će im zasigurno još dugo vremena biti potrebna. Stoga ih ne zaboravimo i pomažimo i dalje. Nažalost ova tragedija je ponovno potvrdila istinu: kada se ljudi suoče s prirodnim nepogodama, iz nekih iziđe ono NAJBOLJE a iz drugih ono NAJGORE.