Tetoviranje – da ili ne?

Tetoviranje je u današnjem društvu sve češća praksa, posebice među mlađim ljudima, dok je prije samo 15-tak godina bila najčešće simbol nekoga tko ima problema za zakonom. Zašto je danas tetoviranje sve češći oblik ukršavanja tijela i zašto sve više mladih smatra tetovažu nečim uobičajenim i bezopasnim, te većina ima poprilično liberalno stajalište o tetoviranju, su pitanja koje su me kopkala nakon jednog framaškog susreta formacije gdje smo slučajno došli na tu temu, pa sam se bacio na istraživanje.

Tetoviranje je poznato još iz vrlo rane ljudske povijesti. Ötzi, snježni čovjek koji je pronađen u Alpama 1991., zamrznut u snijegu, imao je tetovaže po svome tijelu, a istraživanja su pokazala da je živio 3300. godine prije Krista. Brojna polinezijska plemena, Maori, sjevernoamerički Indijanci, afrička plemena… kod svih njih pronalazimo običaje ukrašavanja kože tetoviranjem.

U Europi primjere tetoviranja imamo kod barbarskih plemena gdje je bilo česta praksa. Također, Rimljani su svoje robove po grčkom uzoru tetovirali, a i uhvaćene kršćane u ranokršćanskoj povijesti znali su tetovirati kršćanskim znakovima ne bi li ih obilježili u društvu. Nije poznato je li postojala i dobrovoljna praksa tetoviranja kršćanskih znakova kod ranih kršćana. Židovi još uvijek zabranjuju tetoviranje, no to čine po Talmudu, ceremonijalnom zakonu koji ne obvezuje nas kršćane.

Nakon Milanskog edikta, praksa tetoviranja značajno opada, osim među barbarskim plemenima, što kasnije dovodi do toga da papa Hadrijan I., godine 787. zabranjuje kršćanima tetoviranje budući da je povezivano sa poganima. Tek idući spomen tetoviranja među kršćanima pojavljuje se u razdoblju križarskih ratova kada su križari tetovirali na sebe Jeruzalemski križ. Nakon križarskih ratova nestaje i tetovaža u Europi.

Velikim pomorskim putovanjima i otkrićima novih kontinenata i teritorija dolazi do ponovnog spominjanja tetovaža. Tako James Cook donosi ime „tatua“ od tahitske riječi za oznaku na koži, odnosno duha. Prakticiranje tetoviranja ipak dolazi tek par stoljeća poslije, krajem 19. i početkom 20. stoljeća kada cirkusi unajmljuju osobe čija su cijela tijela bila istetovirana kao atrakcije. Kasnije praksu tetoviranja primjenjuju vojnici, pomorci, a česta je bila i među kriminalcima, zatvorenicima i pankerima zbog čega postaje negativan simbol u drugoj polovici prošlog stoljeća.

Postoje dva tradicijska kršćanska običaja tetoviranja koja sam pronašao istraživajući. Prvo, nešto dalje od Republike Hrvatske je tetoviranje egipatskih kršćana, Kopta, no nama bliže je tradicijsko tetoviranje Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Tijekom turske okupacije Bosne i Hercegovine, Hrvati su svoju djecu tetovirali kršćanskim simbolima ne bi li ih spasili od otimanja turskih vojnika i odvođenja u njihovu službu. Kasnije su Turci uveli i pravo prve bračne noći pa su se mlade djevojke tetovirale kršćanskim simbolima ne bi li se ogadile Turcima. Tetovaže su najčešće bile na rukama, čelu i prsima. Prikazivale su obično križ s raznim ukrasima, specifično za razna područja Bosne i Hercegovine. Ta se praksa primjenjivala sve do kraja 60-ih godina 20. stoljeća, a danas je svedena na minimum.

Ipak, jedno je tradicija, a drugo je istetovirati djetelinu s 4 lista na svome ramenu. O svemu treba razmišljati tako da mislimo na posljedice koje tetoviranje ima na nas u ovom trenutku i kakve će posljedice imati u budućnosti. Trebamo se pitati kakvi smo vjernici u jednog živog Boga ako damo na sebe tetovirati neke simbole sreće, bili oni poganski ili istočnjački. Isto tako, što nama ta tetovaža uopće znači? Ako tetoviramo i neki kršćanski simbol ili lik – u kojoj mjeri mi poštujemo taj lik tako što ga tetoviramo na svoje tijelo? Koliko taj lik poštuje čovjek koji nam ga je tetovirao? Moramo biti svjesni kako prilikom izrade slika i kipova svetaca postoji jedna duhovna dimenzija koje najvjerojatnije nema kod tattoo majstora.

Postoji tu i određena socijalna dimenzija. Ako tu tetovažu tetoviramo na vrat, trebamo se pitati kako će ona djelovati na ljude koji nas okružuju i hoćemo li imati problema s društvom zbog nje. Hoće li pronalazak posla biti teži? Kako percipirati učiteljicu ili tetu u vrtiću koja ima tetovažu na vratu ili pak negdje na ruci? Isto tako, ako planiramo tetovirati ime djevojke ili dečka, povlačimo riskantan potez. Što ako ta veza pukne? Jednako tako, naši interesi i ideje za tetovažu se mogu mijenjati i možda nećemo uvijek htjeti imati na sebi to što smo tetovirali.

Naposljetku, zdravstvena dimenzija. Tetoviranje nije nimalo bezopasno. Može izazivati razne alergije, razne bolesti, bile one kožne ili neke druge. Može doći do sepse, može doći zbog nehigijenskih uvjeta do hepatitisa ili AIDS-a i raznih drugih bolesti. Osim toga tu tetovažu nikad ne možemo ukloniti. Postoje operacije, ali one najčešće ostavljaju ožiljak strašniji od bilo kakve tetovaže. Naposljetku, ako tetovaža i ostane, kako će ona izgledati kada budemo stari?

Nisam protiv tetovaže. Čak je i mene samoga jedno vrijeme držala želja da se tetoviram. Ali ostavio sam da ta želja stoji neko vrijeme. I prošla me. Očito nije bila dovoljno jaka a bilo je i puno argumenata protiv. Stoga sam odustao. To savjetujem svima koji razmišljaju o tetoviranju: prije nego odete to napraviti, dajte si vremena i dobro razmislite. Vaše tijelo je stvoreno na sliku Božju. Zar zaista želite tu sliku mijenjati zbog taštine, trenda ili privremene želje?! Crkva službeno ne zabranjuje tetoviranje i ostavlja pojedincu da sam za sebe odluči i  promisli o tome što želi i zašto to želi, imajući svoju vjeru na umu.

Robert Kresić, Frama Našice