Što god mi mislili ili htjeli, prije ili kasnije život nas dovede u situacije u kojima moramo donijeti neke odluke. Te odluke mogu se kretati od banalnih svakodnevnih odluka tipa „hoću li na sladoledu preljev od jagode ili čokolade?“, pa sve do velikih odluka koje utječu na tijek tvojeg, pa čak i tuđih života. S obzirom na važnost potonjih, bitno je donijeti dobru odluku i to odluku koju ćeš moći izvršiti. Ali kako bi u tome stvarno i uspio, potrebno je prvo „stati na loptu“ i dobro razmisliti gdje si sada, kamo želiš ići i kako tamo želiš/možeš stići.
Prvi korak, koji je izrazito bitan za uspješno provođenje odluke, je pravilan pristup donošenju odluke. Za pravilan pristup donošenju odluke potrebno je dobro razmotriti sve relevantne aspekte. Na taj način postajemo svjesni gdje se nalazimo i možemo postaviti konkretan cilj. Pri razmatranju odluke potrebno je na umu imati/učiniti sljedeće:
- prikupiti sve činjenice – Za donošenje kvalitetne odluke potrebno je prvo biti upoznat s problemom pred tobom i okolnostima koje na njega utječu.
- pristupiti otvorenim umom – Razmatranju problema je potrebno pristupiti sa umom otvorenim za sve opcije, čiji će se broj s vremenom smanjivati. U suprotnom zbog straha ili lijenosti već u početku možemo odbaciti potencijalno kvalitetna rješenja.
- poslušati mišljenje drugih – Potrebno je saslušati sve strane na koje će odluka utjecati/kojih se tiče, ali i savjete/mišljenja drugih ljudi oko tebe (dvije glave su pametnije od jedne).
- odluka ne smije biti negativna – Odluka u sebi mora nositi pozitivan naboj! Primjerice, ako neki mladić odluči otići za svećenika on se nije odrekao žena, nego je odlučio da će biti svećenik. Odluka sa sobom nosi odricanje, no ono ne smije biti stavljeno ispred odluke, odluka mora biti ono što jesti i imati pozitivan utjecaj na život.
- odluku je potrebno prespavati – Jutro je pametnije od večeri i neke odluke donesemo u afektu, a dan-dva kasnije požalimo.
Kako bismo uopće omogućili da se nešto ostvari, potrebno je prethodno postaviti cilj prema kojemu se može definirati izvršenje zadatka. Količina ciljeva koje smo si postavili može poslužiti kao pokazatelj postojanja svijesti o vlastitim željama i sposobnostima. Primjerice, za osobe koje smatraju kako imaju veliku sposobnost samokontrole i koje vjeruju u vlastite sposobnosti pokazalo se kako imaju veći broj ciljeva. Prema ove dvije osobine ljude možemo podijeliti na one koji smatraju da posjeduju ove sposobnosti i one koji smatraju da ih ne posjeduju. Nadalje, možemo ih podijeliti na osobe koje smatraju da se te osobine mogu promijeniti i na one koji smatraju da se ne mogu promijeniti. Način na koji netko vidi samoga sebe u pogledu ovih karakteristika je veoma bitan za mogućnost realizacije odluka.
Kako bi uopće moglo doći do neke pozitivne promjene potrebno je prvo vjerovati da do promjene može doći, vjerovati da se (iako se u danom trenu možda smatramo i posve nesposobnima) možemo promijeniti i naučiti što je potrebno za savladavanje prepreka koje nas očekuju. U tom pogledu, kako bismo sami sebe potaknuli na izvršavanje odluke, potrebno je problemu pristupiti kroz pozitivan, poticajan pristup:
- pozitivno razmišljanje – Biti optimističan, misliti „ja to mogu“
- izbjegavanje situacija i okruženja koje mogu dovesti do posrtanja – Ako pokušavaš smanjiti težinu odlazak s prijateljima u McDonalds svaki drugi dan neće pomoći
- pristup postupnog približavanja cilju – U želji za postizanjem cilja često pred sebe postavimo prevelike zahtjeve koje moramo u kratkom vremenu ostvariti, zbog čega ubrzo posustajemo. Ka željenom cilju je potrebno ići u većem broju manjih koraka.
- nagrađivanje za ustrajnost pri napredovanju ka cilju
Osim odlučnosti i samouvjerenosti, bitan dio ostvarivanja cilja je planiranje. Prilikom razmatranja odluke potrebno je izdvojiti vrijeme za planiranje i podrobno razmišljanje o cilju. Donesene zaključke dobro je zapisati: cilj koji želimo postići, koraci (podciljevi) kojima ga namjeravamo postići, te razmisliti o svemu što bi se na tom putu mogli ispriječiti i kako se tome suprotstaviti. Isto tako, dobro je s vremena na vrijeme zapisivati napredak i uspoređivati sa prethodno definiranim koracima. Za cilj definiran prema ovim principima u menadžmentu bi se reklo da mora biti „SMART“: specifičan (specific), mjerljiv (measurable), dostižan (achievable), realan (realistic) i takav da se njegovo ostvarivanje može pratiti s protokom vremena (trackable).
npr. cilj: „više ću se baviti tjelesnom aktivnošću“ sadrži stavke:
- 1. ovaj tjedan ću svaki dan hodati barem 15 min
- 2. u ured ću svaki dan ići stepenicama umjesto liftom
- 3. tri puta tjedno ću vježbati kod kuće
Normalno da kod donošenja jednostavnih svakodnevnih odluka nećemo prolaziti sve ove korake, ali kada se u životu suočimo sa važnim odlukama ili važnim prekretnicama u životu, dobro je sjesti, dobro razmisliti i na kraju neke stvari staviti na papir. na taj način moći ćeš pratit isvoj napredak, vidjeti što ti je uspjelo i na čemu bi trebalo još poraditi. Osim definiranja više manjih koraka, kod donošenja odluke dobro je postaviti i manji broj ciljeva, tako da se sva energija može usmjeriti na jednu odluku. U suprotnom, ako energiju rasporediš na previše ciljeva, može se dogoditi da će napredak biti vrlo spor, što može negativno utjecati na odlučnost da se nastavi provođenje odluke. Također, nakon što se odluka prespava i potvrdi, bitno je početi ju izvršavati odmah i bez oklijevanja! Sv. Franjo je dugo vremena tražio što mu je činiti, ali kada je u molitvi pred križem sv. Damjana napokon dobio odgovor na svoje pitanje, odmah ga je počeo izvršavati.
Ako problematiku provođenja odluka prenesemo na duhovni život postaje teško kvantificirati ciljeve i strogo definirati korake, ali zato bih rekao da sposobnost samokontrole znatno dobiva na važnosti. Samokontrola je izuzetno bitna za ostvarivanje donesene odluke, no nije nešto s čime se čovjek rodi, nego nešto što treba vježbati. Iako često možda nismo ni svjesni toga, mnoge aktivnosti koje vršimo u svakodnevnom duhovnom životu su istovremeno i vježbe za jačanje samokontrole. Uzmimo za primjer svakodnevnu molitvu. Ako, primjerice, svako jutro i svaku večer moliš časoslov time uspostavljaš određenu molitvenu „disciplinu“. Često kada se probudiš ili kada ideš spavati nećeš imati volje za molitvu ili ćeš imati sto drugih stvari na pameti, ali ćeš svejedno stati i uzeti malo vremena da izmoliš svoju molitvu. Na taj način, ako redovito ustraješ u molitvenoj „disciplini“ boreći se protiv umora ili lijenosti, svaki dan malo po malo jačaš svoju volju. Sličan efekt imaju i post, pokora, odricanje i dr. Post i odricanje su pogotovo učinkovite duhovne „vježbe“ za postojanost i u njima se prakticira svjesno i voljno odricanje od svoje volje i/ili svojih želja. Ukoliko se vježbaš u postojanosti u malim stvarima, ubrzo ćeš vidjeti da puno lakše možeš podnijeti i veće kušnje i da ti se lakše oduprijeti grijesima koji su te prije puno više mučili.
Jedna od najvećih odluka koju možemo donijeti jest ljubav. Iako ljubav često smatramo samo osjećajem (koji i jesu bitan dio ljubavi), za nju je potrebno odlučiti se i djelima je provesti u život. Često kada tražimo ljubav, tražimo ljude koji će nas voljeti i način kako doći do ljubavi – tražimo kako doći od osjećaja. Međutim, osjećaj ljubavi (kao i svaki drugih osjećaj) je kemijska reakcija u našem mozgu koja se javlja kao odgovor na nešto što je toj reakciji prethodilo. Ako gledaš samo na osjećaj zanemaruješ ono što je bitno, ono što je odgovorno za nastanak tog osjećaja (reakcije). Ja to volim usporediti sa situacijama kada te boli glava, popiješ tabletu protiv glavobolje i nastaviš raditi sve isto kao i do tada. To je kao da ti na kontrolnoj ploči počne svijetliti crvena lampica za uzbunu, a ti uzmeš čekić, razbiješ lampicu i ponašaš se kao da problem ne postoji.
Osjećaji, te kemijske reakcije u našem mozgu, odgovorni su za naše funkcioniranje. Neke od teških bolesti, primjerice Parkinsonova, nastaju upravo zato što su prekinuti putovi kojima te reakcije dolaze do određenih centara u mozgu. Bez osjećaja pitanje je bismo li mi kao ljudska bića uopće mogli funkcionirati. Za ljubav često imamo poticaj u obliku osjećaja zaljubljenosti i brige za drugoga, što je prekrasno jer nas potiče i pomaže nam u stvaranju ljubavi. Ali koliko god je zaljubljenost lijepa i snažna, to je ipak samo osjećaj koji će prije ili kasnije nestati. Ako na neku osobu gledamo samo kao na nekoga zbog koga ćemo se mi lijepo osjećati, ne činimo dobru stvar! Karol Wojtyla (Ivan Pavao II) u svojoj knjizi Ljubav i odgovornost kaže: „Osoba je takvo biće da pravo i punovrijedno odnošenje prema njoj predstavlja jedino ljubav“.
Ovdje do izražaja dolazi važnost odluke u ljubavi i razlog zašto tvrdim da je ljubav, u konačnici, odluka, način odnošenja prema drugoj osobi. Cilj zaljubljenosti, cilj osjećaja prema drugoj osobi je pomoći nam ostvariti ljubav djelima. Međutim, osjećaji prema drugoj osobi ne moraju biti prisutni da bismo činili djela ljubavi za nju. Ako želiš nekoga zavoljeti, ne možeš samo čekati osjećaj, potrebno je prvo ljubav koju želiš osjetiti ostvariti u praksi, potrebno je prvo činiti djela ljubavi za tu osobu. Često kada sretnemo nekoga tko je u potrebi, možda negdje na ulici, prema njemu nemamo neke posebno izražene osjećaje, ni pozitivne, ni negativne, često se nalazimo u nekom periodu emocionalne suhoće, ali ako smo kao kršćani odlučili ljubiti Boga, znači da smo odlučili ljubiti i brata čovjeka. Iz ljubavi koju osjećamo prema Bogu odlučujemo se na djela ljubavi prema čovjeku, koja prije ili kasnije rezultiraju i u osjećaju ljubavi.
Kako možemo tu ljubav provesti u djelo? Iako ne možemo odlučiti kako ćemo se osjećati u vezi nekoga, možemo odlučivati o svojim mislima i postupcima. Svaki put kada vidiš neku osobu koja ti nije draga ili prema kojoj si indiferentan pokušaj zanemariti svoje negativne osjećaje i mišljenje o njoj i posvijesti si da je ona dijete Božje, da ljubiti nju znači ljubiti Boga. Možda ne možeš svojom voljom promijeniti osjećaje, ali umjesto da razmišljaš o onim stvarima u vezi te osobe koje ne voliš, pokušaj se sjetiti nečega pozitivnog; umjesto da prema toj osobi budeš osoran i neljubazan, pokušaj se nasmiješiti. Ako samo ti promijeniš svoj pristup prema drugima, možda ćeš vrlo brzo vidjeti kako se i drugi mijenjaju – smiješkom kada nekoga sretneš možeš ćeš toj osobi uljepšati ružan dan zbog kojega je bila mrgudna i zlovoljna. Bitno je imati na umu činjenicu da ako već ne možeš sam od sebe početi nekoga voljeti, možeš se na to odlučiti malim djelima ljubavi koji će s vremenom dovesti i do osjećaja ljubavi. Ako mene pitate, u zavjetima koje dvoje ljudi predaju jedno drugome na vjenčanju vidi se temelj ljubavi: odluka koju je potrebno ponovno donositi u svakom trenu svakog dana naših života!
Luka Drobilo