„Samo u Bogu nalazi mir moja duša“
Ps 62, 6
Umiri mi, Bože, srce koje zgrčeno leži ispod olupine ovog dotrajalog svijeta.
Neprekidan žamor se zavlači u sve rascijepljene dijelove mojeg bića i neprestano pokušava izbiti Tvoj glas iz mene.
Moj pokušaj odupiranja ostaje samo pokušaj: sve je ovo preteško za mene i ja – tako malen – ni okrenuo se nisam, a već sam dopustio da mi isklizneš iz naručja.
Ispustivši Tebe, postao sam ranjiviji. Meta.
Pritisak, navala, bujica riječi, podebljani naslovi – ratovi, politika, moda, novac, glad – razbijaju se u meni, i njihova buka postaje stalan odjek u mojim ušima.
Umiri mi, Bože, srce jer te ono jedino tako može čuti. Zaogrni ga tišinom; dopusti da sve nestane i ostanu samo riječi. Tvoje i moje.
Sve što imam i što jesam želim položiti ispred Tvojih nogu: misli, nadanja, dvojbe, pitanja, probleme, lutanja, nesigurnosti. Znam da Tvoje probodene ruke ispružene čekaju moju odluku.
Želim s Tobom podijeliti i mnoge radosti kojima me svakodnevno blagoslivljaš: zahvalnost, obitelj, ljubav, prijateljstva, odluke, ustrajnost, predanje. Znam da me Tvoj pogled uvijek prati, a Tvoje ranjene noge sa mnom nižu korake na svim mojim putovima.
Umiri mi, Bože, srce jer je tako predivno biti Tvoj i uvijek biti u blizini Tvojih haljina.
Snagom Duha vodiš me kroz život. Kada god padnem, podižeš mi lice iz zemlje. Kada bol se na mene obruši, uzimaš me k sebi i činiš da svojom patnjom budem Tebi suobličen.
Samo se u Tebi duša moja smiruje. Samo Tebi se ona uvijek ushićena vraća… Bože moj, moja Raspeta Ljubavi!
Dorotea Boch, Frama Zagreb – Majka Božja Lurdska