Prvi dio pronađite na ovom linku: http://www.frama-portal.com/2013/06/22/radost-bibliji/
Zašto su sveci na slikama uvijek ozbiljni?
U mojoj župnoj crkvi postoji prekrasan oltar posvećen sv. Franji. Slika iznad tog oltara prikazuje Franju koji umire okružen anđelima. Puno sam puta molila pred tim oltarom promatrajući taj lijep prizor. No prošle godine tijekom obreda preminuća sv. Franje odjednom sam primijetila nešto jako čudno na slici: Franjin izraz lica je veoma ozbiljan. Da pokušavam biti duhovita, rekla bih da je smrtno ozbiljan (Kužite?). Odjednom sam shvatila da je takav izraz lica u neskladu s načinom na koji je Franjo pozdravio sestricu smrt.
Franjo je bio jedan radostan čovjek. Mislim da se oko toga možemo složiti. To nipošto ne znači da je cijeli život proveo u blaženom zanosu propovijedajući pticama. Doživio je on u svom životu mnoge patnje (stigme, bolesti itd.). Ipak vjerujem da je svima nama, kada zamišljamo sv. Franju, u glavi slika nasmiješenog čovjeka. Franjini životopisci opisuju Franju kao čovjeka koji je sebe cijelog predao Bogu. To je bio izvor njegove radosti i u trenutku smrti.
U tom smislu, Franjo nije jedinstvena figura u povijesti Crkve. Puno je papi, svetaca, blaženika i slugi Božjih koji su ostali zapamćeni po svojoj radosti. Pogledajmo primjer uskoro blaženog pape Ivana XXIII. koji je, između ostalog, ostao zapamćen i po svom smislu za humor. Ovo je samo jedna od brojnih anegdota, još iz vremena dok je bio apostolski nuncij u Francuskoj:
Apostolski nuncij u Parizu jednom je za vrijeme svečanog ručka sjedio odmah do odlične gospođe, previše razgoljene. Kad je doneseno voće na stol, on uzme jabuku i pruži je gospođi. Pošto se ona čudila toj inicijativi, nuncij doda: “Molim, gospođo, izvolite uzeti. Eva je opazila da je gola tek kad je pojela jabuku.”
Ako su radost i smijeh bili sastavni životi tih uzora kršćanskog života, ne bi li trebali biti i važan do naših života? Ili je puka slučajnost što je za mnoge svece zabilježeno da su i u najtamnijim trenutcima svog života bili radosni? Pogledajte samo primjer sv. Lovre koji je, dok su ga Rimljani živog palili, svom mučitelju rekao: „Na jednoj sam strani pečen, okreni me na drugu!“
Zašto su onda na slikama sveci ugl. smrknuta, ozbiljna lica? Pogledajte malo po svojim crkvama. Uvjerit će te se da je tako. Možda se dio toga može pripisati povijesnim i umjetničkim razlozima. Ipak, smatram da je najveći razlog to što Crkva (pojedinci unutar Crkve) sebe shvaća previše ozbiljno. Što pod tim mislim? Kada razmišljamo o Bogu i o svom putu ka svetosti, postajemo svjesni Božje veličine i težine našeg poziva. Tada postoji opasnost da nas (o)zbiljnost stanja u nama i oko nas zatvori u jednu čahuru koja nam onemogućuje da vidimo da je život u radosti najradikalniji način prihvaćanja naše zbiljnosti.
Naravno, postoje stvari koje doista treba shvatiti ozbiljno. Treba znati s čime se i na koji način može šaliti. No, to ne govori ništa o radosti u našim životima. Na radost smo pozvani, no to često ostaje samo na riječima. U teoriji znamo da je Bog svemoguć i puno smo puta čuli da je on došao da naša radost bude potpuna (Iv 17,13). Zašto onda hodamo svijetom smrknuta lica?
Što znači „biti radostan“ za jednog kršćanina?
Crkva je sačinjena od ljudi od kojih mnogi nesumnjivo imaju smisla za humor. No i mnogi od njih će kad se priča o Bogu i vjeri odjednom postati veoma ozbiljni. Zašto smatramo da taj dio naše osobnosti nema mjesto u odnosu s Bogom? Bog želi nas cijele – i dobro i loše. To bi trebali upamtiti i ne zatajiti Bogu nijedan dio nas.
U Crkvi postoje i ljudi koji su introvertni i treba im duže vremena da bi se opustili u nekom društvu i ljudi koji misle da nisu duhoviti. No, to ne znači da je radost rezervirana samo za neke. U ljudskoj naravi je da koristi osmijeh i humor kao izraze unutarnjeg stanja. Humor nam pomaže u prenošenju neke poruke, on ima i svoju terapeutsku svrhu, pomaže nam da se opustimo, olakšava nam socijalne interakcije. Možda nismo ni svjesni koliko nam je smijeh potreban.
Treba uočiti i da je humor izvrsno sredstvo evangelizacije. Na Internetu se mogu naći razne stranice, blogovi, video uradci i sl. koji na pomalo šaljiv način svjedoče duboke istine naše vjere. Zapitajte se: zašto bi se netko htio pridružiti skupini smrknutih ljudi? Nažalost, mnogi tako vide nas kršćane. Ljudi izvan Crkve ne vide osmijehe dobrodošlice na licima vjernika. Umjesto toga, često ih dočekuju pogledi puni osude i riječi neodobravanja. No to nije pravo lice Crkve.
Što svatko od nas može napraviti da se ta slika promijeni? Humor je samo jedan, iako veoma bitan, vanjski način izražavanja radosti. Biti radostan ne znači nužno da ćemo se svi cijelo vrijeme smijati i šaliti. Kao što već rekoh, sve ima svoje mjesto i vrijeme. S nekim stvarima se ne bi trebalo šaliti. No možda možemo početi s nečim drugim: s manje ogovaranja, manje brige oko nepotrebnih sitnica i puno više ljubavi.
Radost kršćanina izvire iz potpunog pouzdanja u Boga i njegovu Riječ. Radosno lice je lice iz kojeg isijava ljubav i djetinja bezbrižnost unatoč životnim olujama. Bog od nas ne traži da uvijek budemo nasmijani, pogotovo ako to ne odražava ono što osjećamo. On samo želi da mu vjerujemo. On samo želi da se pouzdamo u njegov plan za nas. Ako vjerujemo da je Bog dobar i da nas voli, onda se možemo bez straha opustiti i veselo kročiti stazom života, znajući da smo u dobrim rukama.
Postoji li razlika između sreće i radosti?
Kratko i jasno: da, postoji. U svakodnevnom govoru razlika između sreće i radosti nije toliko bitna, pa se te dvije riječi nerijetko koriste kao sinonimi. No za nas vjernike je bitno da razumijemo nijanse koje odvajaju ta dva pojma.
Zašto? Zato što se radost u Bibliji spominje preko 160 puta a sreća manje od 10.
Sreća ovisi o prolaznim stvarima i trenutnoj slici života. Sretni smo ako nam se u tom trenutku desi nešto dobro. No radost je nešto drugo. Radost proizlazi iz jedne dublje stvarnosti koja promatra cjelinu čovjeka i njegovog života. Mogli bi reći da je radost stanje, što bi značilo da nije tako prolazna kao sreća.
Sretni smo kad nam je dobro, nesretni kad nam nije dobro. No radosni možemo biti i kad nam je dobro i kad nam nije dobro.
Za nas vjernike, radost je uzdanje u Boga koji je Ljubav i Dobrota. Nešto što izvire iz Boga, čvrsto je i može izdržati i najžešće napade zla. Zato je radost ne samo poželjan već i nužan dio našeg vjerničkog života. Ona je bitan dio našeg odnosa s Bogom, naš štit i naše oruđe.
Zato, budimo radosni! Imamo više nego dovoljno razloga za to. 😀
Reče mu gospodar: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.“ Mt 25,23
Dubravka Sertić, Frama Našice
jako dobro! bravo!