Framaš kao loza, trešnja i kopriva!

Promatrajući bake u crkvi prije mise, vratila mi se jedna slika iz djetinjstva dok sam bio na ljetnim praznicima kod bake. Igrao sam se preko puta kuće na stazi s prijateljima i u nekoj lovici i trčanju upao sam u kanal koji je bio pun kopriva.

Ne znam jeste li se ikad „opekli“ na koprivu, no svatko tko je imao to iskustvo posvjedočit će vam kako je to vrlo neugodan osjećaj. Svrbež i plikovi koji u par sekundi nastanu nisu nešto što bi nekome poželio. A sad zamislite mene koji sam cijeli upao u kanal pun kopriva. Nešto slično onome kada se Franjo bacio u ruže, samo u mom slučaju nije bilo iz napasti nego iz nesmotrene dječje igre. I tako, izađem ja žurno van praćen smijehom svojih vršnjaka jer to je bila poprilično smiješna scena na koju se i ja danas smijem, no tada mi baš nije bilo smiješno. Utrčim u kuću, baka me vidi i bez ijednog pitanja potrči u kupaonicu, napuni kadu hladnom vodom i kaže mi da odmah sjednem u nju. Nakon par minuta, olakšanje! Crvenilo se smirilo, pečenje prestalo… Ljudi moji! Kako je to bila genijalna ideja moje bake! Olakšala je moje patnje u trenutku, potaknuta svojim životnim iskustvom. Zašto sam vam baš napisao ovakav uvod prepričavajući vam moju anegdotu iz djetinjstva?! Htio sam vam pokazati na jednom običnom životnom primjeru kako iskustvo starijih u pojedinim trenutcima i situacijama života odigra ključnu ulogu za pojedinca u potrebi… Dvoumio sam se koju sliku izabrati – onu vinograda, odnosno loze ili pak trešnje kako bih opisao framaše. Odlučio sam se upotrijebiti obje.

Krist nas sve poziva jednako! To je prva i najvažnija stvar. Svakoga sa svojim talentima, kvalitetama,manama i pogreškama. Bog ne pravi razliku. Mladi bi framaši od starijih trebali učiti. Mogu posvjedočiti iz svog iskustva da sam kao mladi framaš naučio puno toga od starijih framaša što mi je puno pomoglo u kasnijoj formaciji. S druge strane, stariji bi framaši trebali prihvaćati mlade framaše u svojoj mladenačkoj „ludosti“ i poletnosti koju puno puta ispočetka ne razumiju i ne shvaćaju. Svi smo loze u Gospodinovu vinogradu, a znamo da čvrste loze (starije) mogu izdržati puno grozdova i podnijeti obilan rod te su do sada mnogo već sličnih godina (plodova i grozdova) iznijeli na svojim granama. Mlade se loze tek pripremaju na grozdove kojima će uveseljavati „žedne“ i „potrebite“. Malo po malo, iz godine u godinu, sve više i kvalitetnije, što se više dade oblikovati i formirati. A nužno ju je ponekada i oblikovati tako da im se skrate mladice jer, ukoliko se pusti da sve nekontrolirano raste, vremenom će imati toliko mladica i grana da će gušiti jedna drugu. Smetat će jedna drugoj i loza se neće moći pravilno razvijati. Samo ona loza koja se da oblikovati može, kada osnaži, dati kvalitetan rod i slatki plod. Isto je uzimajući usporedbu s drvom trešnje. Pogledate li staru trešnju, onako visoku, s debelom korom i granama na koje se možete popeti i sjediti dok uživate u njenim plodovima, svakako zaslužuje poštovanje. Kada vidite koliki hlad daje pticama pa i ljudima koji se nađu u njenoj blizini, uistinu morate priznati kako je vrijedna. No, i ona je počela od jedne grane. Tanke, nejake i trebala je pomoć i brižno oko koje je pazilo na njen razvoj. Nije preko noći postala to što vidimo u proljeće, kada ozeleni i da plodove… Iz tog razloga, dopustimo se poučiti starijima jer  oni su prošli formaciju. Ne nameću stariji svoje mišljenje i pametovanje, kako se to nerijetko shvaća kod mlađih framaša. Oni samo posjeduju iskustvo koje brižno, kao starija braća i sestre, nude mlađima koji dolaze. I to je sva filozofija. Nema tu pametovanja. Potrebno je dati se poučiti. Od starijih se očekuje da pronađu pravi način na koji mogu to iskustvo prenijeti drugima bez nametljivosti i forsiranja. Isto tako, stariji bi framaši trebali ostati otvoreni i znati prepoznati vrijednosti novoga, što također  zna biti problem. To nije uvijek lako. Svjestan sam toga da smo često mi stariji sličniji koprivama koje znaju „pecnuti“ po prstima ukazujući na pojedine stvari koje primjetimo. No, uvjeravam vas da to uvijek činimo u najboljoj namjeri, želeći prenijeti ono što smo i sami primili kada smo došli na Framu. Mene su osobno mlađi framaši koji su došli u zadnje vrijeme oduševili svojim osmijehom i otvorenošću. Učim od njih ponovno se radovati novom i svaki me susret iznenade nečim lijepim i neočekivanim. I znate što? U njima prepoznajem i vidim radost mojih prvih koraka u Frami. I to je predivno…

Zašto vam sve to pišem? Kao i većina starijih framaša primjetio sam taj „problem“ kojeg uopće ne bi trebalo nazvati problemom – odnos starijih i mlađih framaša. Svojim prijateljima sam jedanput citirao riječi sv. Pisma kada sam im htio reći koliko cijenim to što ih imam za svoje prijatelje. Iste riječi ostavljam sada i svima vama, moja starija i mlađa braćo i sestre framaši. Svi smo Kristovi i svi smo pozvani ići njegovim putem…

Jedino što se morate sada malo potruditi i potražiti ovaj citat te ga pročitati i pronaći svoje mjesto…   

Fil 1, 3-11

1 Comment

  1. Ovo je tak lepo, pogotovo slike, a i cela ideja, a i početna prava slika na vrhu 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)