Kako će to biti?

(samo za starije od 18 godina:)

Posebno cijenim one framaše koji nakon nekoliko godina framaškog staža odluče ne obnavljati svoja obećanja, jer – kako kažu, vrijeme im je za novi korak u životu, vrijeme im je krenuti dalje. Po mojem mišljunju takva je odluka znak životne zrelosti, pa i one duhovne, koja ih potiče na nešto novo i veliko u životu.

Uvijek se radujem kad mi netko od tih starijih framaša s velikim osmjehom na licu javi da se udaje ili ženi. Mislim da je za tu odluku potrebna određena hrabrost, ali sam jednako uvjeren da nema veće radosti u životu mladog čovjeka kad se na to odluči. Velika je to i trajna odluka, a ne samo kratkotrajni hir i zabava. Tom se odlukom prihvaća Božji poziv supruga ili supruge, oca ili majke.

No, postoje i oni drugi framaši koji ne obnove svoja obećanja, ali ipak ne donesu neku novu i veliku odluku o svojem životnom pozivu – bračnom ili posvećenom. Kao da time pokazuju nekakvu nesigurnost i strah pred razmišljanjem o odabiru svojeg životnog poziva. Mogu ih razumjeti ako ih na to odugovlačenje potiče briga zbog neriješenog stambenog pitanja i nezaposlenost, no jako me razočara i ražalosti kada sretnem i one koji imaju riješena ta dva pitanja, a ipak mi u polušali daju odgovor tipa: „Pa, želim još uživati u životu!“. Ali, tko pita mene u tom trenutku za moje osjećaje?!

Ipak ću napisati nešto o svojim osjećajima i zašto se u tim trenucima razočaram i ražalostim. Kad čujem ovakav odgovor uvijek se zapitam nisu li se ti framaši uspjeli na Frami naučiti kako je besmisleno uživati u životu ako ga ne znamo drugome darovati. Pravo uživanje u životu je darivanje sebe drugima. Dokle god samo uživamo u ostvarivanju svojih osjećaja i želja, to uživanje ostaje kratkotrajno i time prolazno.

Pitam se zar ti framaši stvarno misle da u braku neće biti uživanja u životu, već je uživanje samo prije braka? U takvom razmišljanju se osjetim krivim, jer pomislim da sam na susretima Frame možda premalo govorio o ljepoti bračnog i svetosti obiteljskoga života. Možda sam previše obrađivao duhovne teme o sv. Franji i sv. Klari, pa se sad nitko neće ženiti, već svi žele živjeti redovnički poput ovih naših dragih svetaca. Ili smo se na susretima previše zabavljali, prekomjerno kojekuda putovali i navikli se samo jesti i piti, tj. uživati u životu. Da, čini mi se kao da framaše učim upravo tome – uživanju u životu. Čovjek bi pomislio, da ako već ti stari framaši neće u brak, onda vjerojatno hoće u samostan. Ali, ne, niti to. Očito im ni u samostanu nije dovoljna uživancija u životu kako oni to očekuju.

Pišem ove razočarane retke dva dana prije Božića kojeg često doživljavamo vrlo sentimentalno razmišljajući o pastirima i kraljevima koji zajedno s anđelima dolaze radosnoj Mariji i Josipu pokloniti se malom slatkom djetetu Isusu. Uz taj sentiment obuzeti smo i kojekakvim komercijalnim sadržajima.

Dva dana prije Božića razmišljam gdje su to bili Josip i Marija dva dana prije rođenja svojeg djeteta. Možda je bolje pitati što je radila Marija dva dana prije poroda. Je li spremala sobicu za novorođenče ili je nervozno kod sebe držala broj telefona koga nazvati ako iznenada počnu trudovi? Niti jedno niti drugo, nego je zajedno s Josipom putovala na magarčiću u njegov rodni grad zbog popisa stanovništva kojeg je proglasio tamo neki car radi određivanja poreza.

Porezi su, kao i u današnje vrijeme, stvarali probleme i ovoj svetoj mladoj obitelji. I još su k tome bez krova nad glavom, nemaju ni svoga liječnika u blizini u gradu gdje ih nitko ne želi primiti. Čemu sve to Josipe, čemu sve to Marijo? Zašto niste, poput ovih starih neodlučnih framaša, odlučili još malo uživati u životu, a ne ovako. Joj, što niste razmišljali moderno kao neki današnji mladi i još malo odugovlačili sa svojim brakom i s rođenjem svoga djeteta?

I ti si Josipe kovao svoje planove sve dok ti anđeo u snu nije rekao: „ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju.“ I prihvativši taj Božji plan više nisi razmišljao hoćete li uvijek imati siguran smještaj, hoće li porezi uvijek biti niski da se može živjeti, hoće li vas rodbina prihvatiti u rodnom gradu, niti si razmišljao o bilo kojem drugom pitanju. Poslušao si Božji glas i uzeo si Mariju za svoju ženu. S njom si hrabro koračao kroz život rješavajući probleme koji su nadolazili. Problemi se ne mogu riješiti prije nego što se pojave. Marija, a i sam Bog imali su povjerenja u tebe.

I ti si se, Marijo, smela kad ti je došao anđeo s Božjim glasom i stala si razmišljati o njegovim riječima, pa si ga upitala: „Kako će to biti kad je muža ne poznajem?“ A on ti je odgovorio “Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina.“ I kada si prihvatila Božji plan sa svojom trudnoćom i sa svojim zaručnikom, tvoja rođakinja Elizabeta ti je mogla samo reći: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina.“

Marija i Josip imali su unatoč tolikim čudnim i teškim okolnostima hrabrosti prihvatiti jedno drugo kao muž i žena i krenuti u čudesnu bračnu pustolovinu. Povjerovali su da će Bog ispuniti ono što im je obećao. A to bih na ovaj Božić želio i vama, dragi stariji framaši. Želio bih da povjerujete u ono što je Bog vama obećao.

Svatko je od vas čuo Božji glas, dragi stariji framaši koji ste odlučili ne obnoviti svoja obećanja. Bog nas stalno zove, svakoga od nas na nama jedinstven način. Osluškujemo taj glas u svojem srcu poput Marije, u svojim snovima poput Josipa i svatko ga čuje na svoj način.

Kao što je dolazak na Framu i davanje obećanja jedan oblik Božjeg poziva, tako se trebate ohrabriti i po završetku svoje framaške karijere staloženo i zrelo donijeti nove velike životne odluke. Marija i Josip su imali hrabrosti vjenčati se i prihvatiti to čudesno božansko dijete u svojem životu. Tu hrabrost želim i vama.

Čestit Božić!