Farizejsko licemjerje

“Prava poniznost nikad ne zna da je ponizna; kad bi to znala, bila bi ohola.”
Martin Luther

U svom životu uvijek težimo stvoriti nešto novo. Težimo ka tomu da imamo nešto s čim bi mogli osigurati egzistenciju kroz buduće vrijeme. Težimo ka tomu da nas ljudi cijene zbog nečega… Ali zar se u toj težnji ne primjećuje nešto teško? Sa svim lutanjima koje prođemo tražeći nešto zaboravimo Boga, obitelj i sebe. Zaboravimo radi nekih “velikih” ciljeva, zaboravimo, a često i uništimo sve, jer sa svojim sebeljubljem ljubimo Zloga, a odmičem usne od Dobrog. Kroz cijelu našu povijest ovo je možda bio jedan od ključnih problema zbog kojih su milijuni krenuli u krizu, rat i smrt – sebeljublje! A On? “I reče Bog: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!”.

Pogledajte, On svijet nije stvarao zbog sebe, nego zbog nas. On nije sišao na zemlju zbog sebe, nego zbog nas. On nije prošao sramotu križa zbog sebe, nego zbog nas… Pišući ovaj tekst vrtim film kroz glavu koliko sam samo puta nešto uradi da me ljudi pohvala, potapšaju po ramenu i nešto slično. I kroz taj film se pitam: “Ante, je li vrijedi to što te netko pohvali?”. Koliko samo volim kad me netko pohvali, kad moje ime provuče kroz nešto lijepo… Vjerovatno nisam jedini takav. Nisam jedini previše zagledan u sebe. Vjerovatno… Eh, da je zaboravit na sebe, bar 5 minuta. Kad bi mogli reći kao sveti Pavao: „Živim, ali ne više ja, nego živi Krist u meni!“ (Gal 2, 20). Koliko bih samo bili slobodniji? Ali možemo, jer živjeti u sebi, znači robovati sebi, a živjeti u Kristu, znači biti slobodan u Kristu. A i Vi, dragi čitatelji, razmislite, zar se nismo previše uvukli u sebe? Zar nismo previše licemjerni, te sve sličniji farizejima?

I za kraj: Pustite Krista da živi u vama! Neka Vas zapanji svojom ljubavi i poniznošću!