Hoće li Rijeka i Pula ići na Hod ili ne? Hoće li se samostalno organizirati ili ići sa nekim od bratstava? Na ta pitanja odgovarali smo na početku ove godine kada smo odlučili -idemo kao Primorsko-istarsko bratstvo. Mnogi rade u sezoni, neki se pripremaju za ispite u devetom mjesecu, neki idu u obilazak obitelji, a neki na Mladifest u Međugorje, pa hoće li ići tko ?! Da, bili su odgovori koji su ohrabrili naše organizatore. Sve je išlo svojim tokom. Dvadesetak ljudi javilo se za Hod, a s fratrima i sestrom, bilo nas je taman lijepa grupica. Uzbuđenje je raslo, a svi su statusi na facebooku bili usmjereni na Asiz, Franju i Porcijunkulu. I tako, po prvi puta, samostalno je na hodu sudjelovalo Primorsko-istarsko područno bratstvo Frame! Dvadesetak mladih ljudi odvažilo se krenuti iz Rijeke (točnije – Krnjeva), na put dug 120 km do Ogulina.
Krenuli smo odvažno s Krnjeva gdje smo se našli večer uoči samog hoda. Kao hrabri i ambiciozni framaši, prošli smo Riječkim korzom „s pjesmom na usnama“, svjedočeći ljubav i radost, zajedništvo i vjeru cijeloj Rijeci. Preko trsatskih stuba do predivnog Trsata gdje smo pozdravili Trsatskog hodočasnika Ivana Pavla II. Nakon zvonjave trsatskih zvona, kao pravi hodočasnici, u procesiji smo obišli oltar i krenuli prema Ogulinu.
Sunčani dani, radosna atmosfera i franjevački žar nosio nas je i uzbrdicama kojima smo trčali i ravnim cestama kojima smo koračali! Svatko od nas mogao je doživjeti da je to bio „hod milosti“, hod gdje smo prikazivali svoje korake za svoje najmilije, za potrebite i za naša bratstva! Svakodnevno smo mogli slaviti svetu misu s mještanima, doživjeti jednostavnost smještaja, slobodu od nepotrebnih stvari i radost zbog te slobode. Svakodnevne kateheze i program, sve su nas jače uvodile u ljepotu potpunog oprosta i Kristovu ljepotu!
Naše prvo odredište bila je Krasica, potom Zlobin, Mrkopalj, Stara Sušica, Vrbovsko i na kraju – Ogulin! Mnogi su nas lijepo dočekali, pozdravljali s prozora u čuđenju gledajući mlade ljude koji radošću i pjevanjem slave svoga Boga. Svaki dan bio je sličnog rasporeda; od ranog ustajanja do podneva, pa i popodneva koračali smo rutama i većim od 20 km, potom bi imali kratki predah, tuširanje ovisno o uvjetima i kateheze koje su vodili fra Kruno, fra Zoran i fra Ivan, sestra Marija Pia, te naša braća i sestre iz OFS-a: Siniša Pucić, s. Elida i s. Ivanka. Kruna svakog našeg dana bila je sveta misa na kojoj smo slavili Boga zajedno sa mještanima. U središtu našeg hoda bilo je Euharistijsko klanjanje koje je vodio fra Zoran. Simbolika tog klanjanja bila je i u prinošenju sebe i svojih molitva Gospodinu pred oltarom gdje smo prinosili tamjan kako bi se „Naša molitva uzdigla kao kad“ pred lice Njegovo! Milosne su bile i večeri jer je večernji program bio dinamičan i različit; od skečeva grupa, do molitvene večeri, preko večeri svjedočanstava i večeri u kojoj smo pošli za Asiz, stigli smo do cilja!
Nakon dolaska u Asiz, osjetili smo duh svetog Franje koji je odisao tim malim gradićem u Umbriji. Svima nam je najviše ostao susret sa Porcijunkulom i oprostom kojeg smo doživjeli kroz Božje milosrđe i ljubav, te želju da nastavimo koračati ovim svijetom čisti i bijeli, oslobođeni za slobodu. Svi smo bili dotaknuti milošću potpunog oprosta, što se odrazilo i kroz suze i zagrljaje. Mnogi od nas išli su prvi put, tako da je dojam bio još snažniji i dublji. Osim Porcijunkule, mnogi od nas su posvjedočili kako su milosti doživjeli i pred grobom svetog Franje, te u bazilici svete Klare. Gospodin je nekima progovorio u crkvici svetog Damjana, dok su neki svoj mir pronašli na La Verni.
Susret sa framašima ostalih područnih bratstava uvećala je našu radost i zajedništvo! Stećena su nova poznanstva, a neka su se prijateljstva još više produbila. Povratak Lijepoj Našoj bio je s određenom sjetom na licima, ali i radošću jer se vraćamo obogaćeni i ispunjeni samom Ljepotom, Kristom i Franjinim likom koji nam je postao još bliži i draži! S ushitom iščekujemo idući hod gdje se nadamo novim poznanstvima, milostima i spoznajama. Mir i dobro!
(M.P.)
Baš lijepi dojmovi sa hoda. Drago mi je da vam je bilo lijepo. Nije bitno da bude puno ljudi, nekad bolje bude kad je manja grupa.
Asissi ostanem svima u srcu koji ga posjete,teško je izdvojiti neki dio jer je svaki poseban na svoj način.
Jako lijepo napisano, ma na trenutak mi se cinilo da sam tamo s vama…a tek slike, prekrasno…ljepota…a sto drugo 🙂