Danas se često čuje kako životinje imaju veća prava od čovjeka. Kada se hoda gradom, koji puta, ne može se proći mirno od silnih kućnih ljubimaca. Šetajući, treba biti oprezan kako noga ne bi doživjela neugodni susret s nečim što dražesni ljubimci „slučajno“ izgube putem. Moje osobno mišljenje je kako životinje zapravo nemaju veća prava od čovjeka, ali mogu reći da se mnogi danas s više „ljubavi“, pažnje i nježnosti odnose prema životinjama nego prema čovjeku s kojim žive. Zapravo, čini mi se kako mnogi u svojem odnosu prema životinjama dali životinjama mjesto koje pripada čovjeku. Životinje trebaju imati svoje područje, a čovjek svoje. Nikada životinja ne može biti čovjekov gospodar. Premda mnogo puta, takav dojam se stekne. Naime, često sam svjedok kako pas povlači vlasnika za uzicu kao da on vodi njega u šetnju, a ne obratno. Životinje su korisne i lijepo je da postoje. Mnogi žele imati neku životinju kao ljubimca. I sama imam želju imati neku ptičicu, psića, ježa ili ribicu. Ali, shvatila sam da baš tako nešto i nije lako spojivo s redovničkim životom, jer koliko god bih željela ne bih se mogla dovoljno brinu o životinjici. A životinje trebaju brigu te na iskazanu pažnju uzvraćaju privrženošću.
Ovih sam dana malo istraživala o papigama, jer se opet pojavila silna želja za kućnim ljubimcem. Na jednoj web stranici piše (a tamo stvarno piše svašta) kako su papige vrlo inteligentna vrsta, čak do razine inteligencije petogodišnjeg djeteta. Zar je to moguće? Petogodišnje dijete i papiga? Hm, za zamisliti se. Ali ne zbog papige, već zbog onoga tko je tako nešto mogao napisati. No dobro. Dalje piše kao su papige odlični imitatori ljudskih glasova i raznih zvukova npr. telefona. To mi nekako logičnije zvuči. Naime, svima je poznato da papige ponavljaju. Pa kada želimo reći da netko puno govori, ponavljajući jedno te isto, prozovemo ga papigom. I tako ja danima razmišljam o papigi.
U školi su ovo kritični dani, vrijeme zaključivanja ocjena. Dok provjeravam znanje učenika i slušajući većinu njihovih odgovora dođe mi zanimljiva slika: Mi kao papige? Da bi papiga mogla govoriti, tj. ponavljati ono što je se nauči mora prije slušati. Tako i mi ako želimo nešto ponoviti moramo prije to sami čuti. Ako dobro ne slušamo, krivo ćemo čuti i krivo ponoviti. Pa se zapitam: mi kršćani, jesmo li zapravo poput papige? Ponavljamo, a da sami nismo svjesni ili ne razumijemo u što vjerujemo i što govorimo? Kao da ne slušamo. Kao da su nam uši srca zatvorene. Znamo da u pitanjima vjere nije sve razumski shvatljivo i objašnjivo. A to ne znači da nije i istinito. Premda mnogi tako tvrde. I čini mi se da je sve to upravo iz razloga što ne znamo dobro slušati. Ako nešto i čujemo, napola čujemo. Osim toga potrebno je i srcem slušati. Slušati poticaje Duha Svetoga čiju smo svetkovinu nedavno proslavili. Potrebno je slušati srcem poput Marije koja nije bila papiga već je svojom predanošću postala naljepši Božji slavuj. Njezin život postao je predivni, neponovljivi pjev Bogu. Potrebno je one riječi koje čujemo, pročitamo, srcem „probaviti“ te ih u životu živjeti.
Mi framaši imamo još jedan uzor: sv. Franju. On isto nije želio biti papiga već je i sam postao slavuj. Kristovu riječ, koja je zahvatila njegov život, na svoj jedinstven način, po poticajima Svetoga Duha, živio je. Znamo da je bio prijatelj Božjih stvorova. Poznato nam je da je propovijedao pticama, poznata nam je priča o vuku iz Gubbia kojega je pripitomio. Zatim je oslobodio ulovljenog zeca. Stišavao je lastavice koje su ga jednom ometale dok je propovijedao; prijateljevao je sa sokolom koji ga je svaku noć budio na molitvu; oslobodio je dvije grlice iz kaveza; fazana je nazivao bratom. Ševe je dao braći za uzor jer je u njima gledao oslikanog malog brata. Pjevao je sa crvčkom. S ljubavlju se odnosio i prema ribama. Kad bi mu se pružila prilika, on bi ih ulovljene bacio u vodu. Pri tome bi im naredio neka paze da ih ponovno ne ulove. Ipak, među svim životinjama posebnom je ljubavlju i naklonošću srca volio jaganjce, i to zbog toga što se u Svetom Pismu poniznost Isusa Krista uspoređuje s jaganjcem. Sveti Franjo poznat je kao veliki ljubitelj životinja i prirode i nije bilo velike dvojbe kad se davne 1931. godine birao datum Međunarodnog dana životinja, određen je upravo 04. listopada, dan Svetog Franje.
Sv. Franjo je naš idol koji nam i danas ima što reći. Njegovi su ciljevi svevremenski, evergreeni koje je većina današnjih ljudi polako i pomalo zaboravila. Zastanimo malo. Prestanimo biti papige. Otvorimo svoja srca. Otvorimo se i posvetimo razmišljanju o Božjoj riječi onoliko vremena koliko dnevno preletimo preko žutih stranica novina ili portala i naravno od facebooka.
Zaita zanimljiva kolumna…zapravo egzotičnba…bravo sestro!
Zanimljiva poveznica:)
Samo u jednom slučaju trebamo biti papige – kada treba nekaj učiti, onda to treba ponavljati i ponavljati – k’o papige 😛
Iz dana u dan ponovno saznajem zakaj volim sv. Franju – koji cool tip:D
Hvala sestro na ovom zanimljivom i poticajnom tekstu. Često se uhvatim kako samo izgovaram molitve i zazive na misi, i da, baš poput papige…odlično ste to usporedili. Dao nam Gospodin svima da pjevamo njegovo evanđelje kao slavuji.
Bogu hvala 🙂 počinjemo ko papige i uz trud postajemo slavuji 🙂 najljepša pjesma Bogu je hvalospjev životom otpjevan 🙂