Laž ili istina, pitanje je sad?

Jedna od mojih najdražih priča iz djetinjstva je Pinokio. Drvodjelac Đepeto jednog dana napravi lutka i nazove ga Pinokio. Pinokio pod vodstvom Cvrčka Cvrkija odlazi od kuće u potragu za osobnim kvalitetama koje mora naučiti kako bi postao pravi dječak. Na svojem putu Pinokio se nađe u raznim problemima, ali pokazuje hrabrost, privrženost i iskrenost, a to mu pomaže u postizanju ljudskosti. Na kraju ga dobra vila oživi i učini od njega pravog dječaka.

Pinokio mali, živahni drveni dječačić, prepoznatljiv svima po velikom nosu koji je rastao nakon svake laži. Stoga, na asocijaciju Pinokio prvo što pomislite je zasigurno laž, lažljivac. Sjećam se kako sam se kao mala i sama bojala da mi ne naraste nos nakon laži. Sada kada sam odrasla znam da nos ne raste nakon izrečene laži, ali kao da u nekom tamnom kutku još uvijek živi Pinokio i svako malo poskoči. Naime, ne postoji čovjek koji nije barem jednom u životu slagao. Neki lažu više, a neki manje. Neki malo lošije, neki malo bolje. Nažalost nekima je to postao i životni stil. Nekima je tako svaki dan 1. aprila. Svi imamo svoje „bolne točke“ koje radije skrivamo i u laži umatamo. Iskrivljavanje istine, zamaglivanje istine, muljanje, petljanje, skrivanje, prešućivanje, ….. sve su to izrazi kojima pokrivamo jednostavnu ljudsku radnju, a to je laganje. I činimo to skoro svakodnevno, od nebitinih malih stvari, do krupnih problema. Opet netko više netko manje, netko bolje netko lošije. Bravo za one koji su uspjeli to nadvaladati pa ne lažu više.

Puno je razloga zašto ljudi lažu. Netko jer se želi svidjeti drugima. Netko jer želi biti bolji od drugoga. Ovisno o razlogu zašto se laže, ovisno o cilju koji se želi postići s lažima razlikujemo nekoliko vrsta laži. Razlikujemo narcisoidnu laž, radi se o sklonosti preuveličavanja vlastitih zasluga kako bi se pridobilo odobravanje drugih; bolesna laž, glumljenje bolesti ili čak samoranjavanje kako bi se potakla briga drugih; histrijonska laž to je zapravo pretjerivanje koje služi da bi se zbog nekog emocionalnog manjka privuklo tuđu pažnju. Ponekad ljudi lažu bez određene namjere, pokušavajući se zaštititi od emocionalne boli. Ono čega se trebamo čuvati je kada laž postane svjesno, namjerno izrečena neistina ili obmana povezana sa željom da se nekome nanese zlo. Općenito pravilo glasi: gdje je laž, tu je i strah. Laž je povezana i s iluzijom, prijevarom i nesposobnošću podnošenja onoga što nam se događa u životu. Prihvaćanje laži kao istine je prihvaćanje iluzije kao stvarnosti. Iluzija je laž za koju sami vjerujemo da je stvarnost. Život u iluziji je život u laži. Laž unosi tamu u naš život. Mi kršćani nismo pozvani da živimo u iluziji. Nismo pozvani da hodimo u tami. Već u stvarnosti. U svjetlu! U istini! Ovdje i sada. Mi smo stvoreni od Istine – Boga koji je sam i jedini potpuna Istina. Uskrs je potvrda te Istine. Uskrsli je razbio sve tame naše ljudskosti, naše slabosti, naše životne laži. Svjedoci su vidjeli Uskrsloga! Mi nismo vidjeli, ali vjerujemo. On je Uskrsnuo i svojim uskrsnućem nam dao priliku da postanemo pravi ljudi. Ljudi koji slijede Istinitoga. Ljudi koji nastoje svjedočiti Istinitoga. Ljudi koji žele živjeti u vlastitom životu Istinu. Gdje je Uskrsli prisutan tu mjesta strahu nema. Gdje nema straha, nema niti mjesta bilo kakvoj laži. Tu istina kraljuje! Svaki naš Uskrs vodi nas putem Krista na kojem se trebamo osloboditi lažnog, svake laži, kako bi odustali od iluzija i tražili istinu.