„Neka svijetli naše svjetlo“

Ima li išta ljepše nego biti za sv. Stošiju u Zadru kod istoimene katedrale? Moj odgovor je DA, ima. Možda pomalo čudan uvod, ali ima smisla. Osim dolaska na svečanu misu na dan sv. Stošije ima još nešto što je taj dan meni ispunilo. To je promocija lista za beskućnike „Ulične svjetiljke“.

Nakon kratkog dogovaranja gdje ćemo se naći i u koje vrijeme, započelo je lijepo iskustvo. Kada smo došli na Trg prvo smo se svi upoznali, smijali i ugodno se osjećali. Potom su uslijedile kratke upute o tome što je trebao biti zadatak nas volontera. Dok su nam objašnjavali činilo se jednostavno. Podijelili smo se, uzeli list i krenuli pronaći što bolju lokaciju za prodaju časopisa kako bismo bili korisni. Dok smo samo stajali s listom u ruci nitko nam nije prilazio nego su nas ljudi čak i izbjegavali. Vjerojatno su mislili da smo samo jedni u nizu prevaranata koji žele novac. U tom trenutku sam se osjećala odbačeno i izolirano od ljudi te su se pojavila pitanja kako se beskućnici osjećaju kad ih ljudi tako izbjegavaju i ponekad smatraju manje vrijednima. Tu se pojavila moja osjećajnost i briga za neprihvaćene i odbačene ljude. Međutim nisam se željela prepuštati tome nego sam htjela djelovati. Počela sam prilaziti ljudima i govoriti im o časopisu i ljudi su slušali, pokazivali solidarnost kupnjom časopisa. Naravno, bilo je vikanja, prigovaranja i suvišnih komentara pojedinaca. Iskreno, to sam i očekivala jer nisu svi ljudi isti. Ipak, bilo je više dobrih ljudi koji su suosjećali s drugima. Tako je prodaja časopisa išla brzo i jednostavno.

Kada smo prodali sve časopise bila sam jako sretna i ispunjena jer sam se osjećala korisnom i jer sam pomogla nekolicini da imaju topli obrok taj dan. Tako ispunjena sam mogla slušati sv. Misu i ponosna stati pred Gospodina, reći Mu da sam malo pomogla i da se sada osjećam presretno. Zapitala sam se, kako bi se tek osjećala kada bi svaki dan to činila. Pojavilo se još jedno pitanje upućeno Gospodinu: kako li se tek  Ti osjećaš kad nam toliko pomažeš svaki dan? Nakon sv. mise smo se okupili, slikali za uspomenu, pozdravili se te krenuli svatko svojim putem. Naravno, tu nismo završili nego tek počeli. Sada ostaje na nama da se još više angažiramo i nastavimo pomagati.

Biti volonter u ovakvim akcijama je prekrasno i neopisivo iskustvo. Pojedinac ne može žaliti niti za jednom minutom provedenom “u radu”. Uvijek ostanu prekrasna iskustva koja se urežu u naše pamćenje, srce i zauvijek ostanu prisutni. Stoga, volontirajte srcem i ništa drugo nije važno. Trebamo pomagati jedni drugima jer ako si međusobno ne pomažemo neće nam nitko drugi pomoći. Ima smisla, zar ne?

Ivana Vinac, Frama Arbanasi