Život biraj

Niti jedan mjesec u godini, kao studeni, toliko nas ne podsjeća na činjenicu koliko su život i smrt povezani, kako se smrt nadovezuje na život, kako život prethodi smrti. Na svetkovinu Svih Svetih prisjetili smo se svih onih koji su izabrali život u Kristu i postali njegovi svjedoci, a nama su predani kao uzor. Na Dušni dan prisjetili smo se svih dragih osoba s kojima smo dijelili svoj život, svoju svakodnevicu, a oni su napustili ovaj zemaljski život. Pomolili smo se, pohodili njihova zemaljska počivališta, zapalili svijeće.

18. studenoga prisjećamo se posebno razaranja grada Vukovara, Škabrnje i tužnih događaja: progona ljudi, mučenja i ubojstava tolikih nedužnih. Osjećaji koji se pri razmišljanju o tim danima bude su osjećaji tuge, bijesa, mržnje, možda želje za osvetom. Jesu li to osjećaji koji rađaju životom? Jesu li to osjećaji koji potiču na dobro? Nepravda je napravljenja. Može li želja za osvetom ispraviti učinjene nepravde, pretrpljeno zlo? Uči li nas tome Evanđelje? Odzvanjaju mi poput jeke riječi blagopokojnog kardinala Franje Kuharića: “Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela.”

To je život Evanđelja! Želja da se uza sve ljudske slabosti nastoji biti na strani života. I bili smo tada, branili smo svoje živote, branili smo Život.

Dvadeset je godina prošlo. Jesmo li i danas na strani života? Jesu li te godine koje su se naslagale donijele zaborav? Na današnji dan zasigurno ne. Jer o tome se cijeli tjedan govori u medijima, političari koriste i taj dan kao svoje bonus bodove. I sami želimo sudjelovati u obilježavanju toga dana: upaliti svijeću, pomoliti se, poći na sv. Misu. Ipak usuđujem se pitati: je li naše prisjećanje na te događaje zaista iskreno? Pitam se jesmo li iskreni u svojim stavovima, u svojim opredjeljenjima ako sve završi s danom kada padne noć i krene se u novi dan koji ne donosi sjećanje? Koji čak donosi polako i zaborav uranjajući u svakodnevnu kolotečinu i borbu za preživljavanjem? Kada se svijeće koje smo zapalili na prozorima ugase, ugasli li se s njima i naše sjećanje?

Božja riječ nas poziva: „Sjećaj se svega puta kojim te Jahve, Bog tvoj vodio.“ (usp. Pnz 8,2) A tijekom rata i tada je Božja ruka vodila naš narod. Dopuštamo li mu to i dalje? Sjećanje ostaje kada svakodnevno nastojimo biti na strani života živeći odgovorno poziv na koji smo pozvani, poziv učenika, studenta, radnika, majke, oca, brata, sestre. Sjećanje živi u nama kada nastojimo činiti dobro, kada dopustimo da se po nama ostvaruje dobro, kada u svemu poštujemo Život. Svaki dan nam je birati. „DANAS pred TEBE stavljam život i smrt, biraj!“ (usp. Pnz 30,19) Ne jučer, ne sutra, DANAS! Život ili smrt, izbor je na meni i tebi! Ja biram Život, a TI?!

2 Comments

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)