Svi imamo pravo na život!

Listajući neke vijesti na internetu naišla sam na članak o pobačajima u Španjolskoj. Gdje su vremena kada je Španjolska bila na čelu stava protiv kloniranja, pobačaja, istospolnih brakova, kad je glasila kao katolička država, a sada dopušta pobačaje za sve od 16 godina, pa nadalje, a postotak Katolika se nije jako smanjio (73%).

Piše u članku da je u španjolskom parlamentu usvojen novi zakon koji omogućuje legalan i siguran pobačaj do 14. tjedna trudnoće. Pobačaj dozvoljen svima! Možete li si to zamisliti?

Dijete do 14. tjedna trudnoće: formira mu se kralježnica i živčani sustav, dobije prstiće, nožice, osjetila, uši, nokte, organe, srce koje kuca dvostruko više nego kod odraslog čovjeka, okice koje se doduše još nisu otvorile, ali… to je već mali čovjek! Kao što znate, čovjek ima ono temeljno pravo,a to je pravo na život. Pravo na život je apsolutno i ono je u hijerarhiji ljudskih prava iznad i ispred svih drugih prava.

Zašto onda taj mali čovjek ne bi imao to pravo?

Znamo da život počinje začećem. Crkva smatra da svaki ljudski život mora biti poštovan i zaštićen od samog početka. Suradnja u izvršavanju pobačaja je teški grijeh. U slučaju da dođe do pobačaja svi koji su u tome imali prste ekskomunicirani su, izopćeni.

Jedna svetica me potaknula da napišem ovaj članak. Ne znam kako joj je točno ime, ali znam njenu priču. Dobila je dar! Dar imati dijete i dok ga je nosila oboljela je od raka. Imala je izbor: žrtvovati svoj život i ne ići na terapije ili ići na terapije – spasiti svoj život, ali ne i djetetov. Ona je zato i postala svetica, jer je svoj život dala iz ljubavi za svoje dijete. To je ono najbolje što imamo, uvijek nekoga za koga bi dali život, a ako nemamo onda nešto ne valja s nama.

Evo što kaže KKC: Bog, Gospodar života, povjerio je ljudima uzvišenu zadaću održavati život, i tu dužnost moraju vršiti na način dostojan čovjeka. Stoga život, jednom začet, treba najbrižnije štititi; pobačaj i čedomorstvo užasan su zločin.

Moram još spomenuti Giannu Jessen, koja je preživjela pobačaj! Poslušala sam njeno svjedočenje 2008. godine u australskom parlamentu. Rođena je, točnije, neuspjelo abortirana u klinici za pobačaje u Los Angelesu. Njena maloljetna majka došla je u osmom mjesecu trudnoće u kliniku gdje su ju savjetovali na pobačaj fiziološkom otopinom koja sprži dijete u utrobi i ono se rodi mrtvo. Dogodilo se čudo, Gianna  je rođena živa! Danas ona svjedoči i ljubavi Božjoj, o čudu života koji joj je darovan, ali i o užasu aborterskog sustava koji je postao industrija s velikim profitom. Rekla je: „Postoje stvari koje možemo naučiti od najslabijih među nama. “Oholi i moćni to ne razumiju.” “Božje milosrđe je ono što vas održava čak i kad ga mrzite.”

Muškarcima je poručila: “Niste stvoreni da iskoristite žene i da nas ostavite same. Stvoreni ste da budete plemeniti i divni, milosrdni i jaki, i da se založite za nešto. Stvoreni ste da ustanete i branite žene i djecu.” Ženama je rekla: “Žene, niste stvorene za zlostavljanje, niste stvorene da sjedite i da ne znate koliko vrijedite.”

Kaže ovo: “Ako je abortus stvar ženinih prava, dame i gospodo, onda koja su moja prava? Toga dana nije bilo ni jedne radikalne feministkinje, koja je ustala i vikala kako su narušena moja prava. Zapravo, moj život se gasio u ime ženskih prava.”

Tko štiti prava nerođene djece? Zar nije logično da ih štite majke i očevi? Žena ima pravo slobodno koristiti svoje tijelo, kao i svi, ali je odgovorna za biće koje je u njoj začeto. Muškarac s kojim je žena začela ima posebnu odgovornost za ženu i dijete. Mnogi pobačaji su bili izbjegnuti kad bi muškarci preuzimali odgovornost za djecu.

Uvjerena sam da dijete ne može biti ništa drugo negoli blagoslov, samo je pitanje što s tim blagoslovom činite. Budite pametni u životu!