“U predvečerje svoga života bit ćeš pitan o ljubavi”!
Draga mlada braćo i sestre, draga Franjevačka mladeži! Ove sadržajne riječi nisu iz Evanđelja i nisu Isusove. Njih je izgovorio jedan kršćanski redovnik, teolog, pjesnik i svetac – Ivan od Križa (1542.-1591.).
Što je ljubav i što ta riječ zapravo znači, teško je definirati. Kao što je u povijesti čovječanstva bilo p
uno bogotražitelja koji su žudjeli za Bogom i htjeli mu se približiti i htjeli ga dosegnuti – netko s molitvom, postom i pokorom, netko danonoćnim umovanjem i razmišljnjem, a netko s dugim hodočašćima itd – isto je tako bilo bezbroj pokušaja da se odredi i definira što je ljubav. Pa ipak, usprkos silnoj želji i naporu, još nitko u povijesti nije uspio dati iscrpnu definiciju ljubavi oko koje bi se svi složili i koju bi svi prihvatili.No, unatoč tome, svi se slažu da neke pojave ne možemo nazvati ljubavlju. Tako, primjerice, izrabljivanje čovjeka nije ljubav, nasilje nije ljubav, uskratiti radniku zasluženu plaću i nagradu nije ljubav, nekoga nepravedno oklevetati i ocrniti daleko je od ljubavi. Ljubav, nadalje, nije ni blagostanje – jer kad bi ljubav bila blagostanje, onda bi Bog bio vidljiviji u Njemačkoj, Švicarskoj i Americi, nego u Indiji, Africi ili siromašnim brazilskim favelama. Ljubav nije isto što i radost i veselje – jer bi onda Bog bio nazočniji u noćnim klubovima i barovima, nego u zatvorima, bolnicama, sirotištima i rovovima. Nije to ni slobodna ljubav, kako se danas želi nametnuti – jer kad bi to bila ljubav onda bi Bog zasigurno bio prisutniji u Švedskoj, nego u sestrama koje njeguju gubave, bolesne, nemoćne i umiruće. Što ljubav nije možemo nanizati tisuće primjera.
A što je ljubav? Dok istražujem što je to ljubav, kršćanska nam vjera ni u kom slučaju ne dopušta skliznuti s jednog kolosjeka, koji se zove čovjek. Jer ljubav – ta misao, ta riječ o kojoj svi maštaju, pjevaju, pišu i govore – ne može se zamisliti bez čovjeka, kao što se ni čovjek – to ljubljeno Božje biće – ne može shvatiti izvan ljubavi i bez ljubavi. Zato je na mjestu ona tvrdnja koja veli da čovjek koji ne ljubi nije čovjek, da kršćanin koji ne ljubi nije kršćanin!
Promatramo li zapadni svijet – u kojem se iz raznih razloga i zbog raznih utjecaja piramida osnovnih ljudskih i kršćanskih vrednota izokrenula naglavačke – nije teško uočiti da je u tom svijetu Bog umro u ljubavi. Zapadnjaci danas vole predmete i posjede, vole novac i izlaske, zabave i provode, samodopadno vole sebe, vole svoje pse i mačke…, ali vidljivo je i očito: malo ili nimalo vole čovjeka.
Ne znam da li su vam poznate Tagorine riječi. Izrekao ih je pri jednoj posjeti Zapadu: Zapad je – veli on – sličan kamenu koji je dvadeset stoljeća ležao u vodi rijeke. Uzmemo li ga u ruke, opažamo da je gladak, izbrušen i svijež. Ali, ako ga razbijemo, iznutra je suh! Doista, iako se Zapad već dvadeset stoljeća nalazi u preporodnim vodama kršćanstva, on je – ako mu zavirimo u srce, kako veli Tagora – ipak neosjetljiv, suh i bezćutan. Skliznuo je s kršćanskog kolosjeka ljubavi na koji ga u početku kršćanski misionari teškom mukom usmjeriše. Mnoge su kršćanske postavke danas na Zapadu ponižene, izokrenute, zgažene i obezvrijeđene, a mnoge su već odavno usahle i zaboravljene. Zapad danas ne poznaje ljubav; ona je tu na umoru, na samom izdisaju.
Što je ljubav? Sveti Ivan, taj ljubljeni Isusov učenik, piše: “Bog je ljubav”! Ako je Bog ljubav, a jest, onda nas On jedini može ispravno i poučiti što je to ljubav. Evanđelja su puna divnih primjera u kojima Isus čini djela ljubavi; i uvijek s napomenom da i mi tako činimo.
Podsjetimo se ukratko: sa siromasima Isus želi biti siromašan, s odbačenima prezren, s napastovnim napastovan, s umirućim raspet. Znemarivši sebe, sav se posvetio ljudima. Poučavao ih je, tješio i liječio: gluhima je vraćao sluh, slijepima vid, čak je i mrtve dizao iz groba. Nije bježao ni od koga niti se otimao ijednoj molbi i vapaju: ni glasu gubavca, ni prošnji stotnikovoj, pa ni zaklinjanju žene iz tirskih i sidonskih krajeva. Liječi, podiže i najavljuje radosno oslobođenje od svih zala i okova.
Volio je sve ljude; volio ih je bez razlike. Ali dobrota se pokazala većom ondje gdje je i potreba bila veća. Njegova ljubav prema siromasima nije išla na štetu bogatih. Tko je bogat, ne mora biti zao. Tko ima, ne znači da je stekao na nepošten i nezakonit način. Tko nema, ne znači da ima pravo krasti i oteti. Ako bogataši preziru, siromasi često mrze. Isus nije budio zavist sirotinje niti je pozivao na kakvu pobunu. On je ljubio, božanski i iskreno, i jedne i druge.
Pa ipak, njegova je ljubav posebno odskakala prema grešnicima, zbog kojih je, kako veli, i došao na ovaj svijet. Tražio je oproštenje za svakoga. Petar ga pita koliko puta mora oprostiti svome bratu. Nije li dosta sedam puta? Isus mu odgovara: Petre, ne sedam puta, nego sedamdeset puta sedam – što znači uvijek, trajno i beskrajno. Po čemu će ljudi prepoznati da smo Kristovi učenici i sljedbenici, da je on jedini naš Učitelj i naš Gospodin? Samo po ljubavi! Samo po ljubavi će ljudi prepoznati da ste moj učenici! Reče to bez ikakva drugog dodatka i dodatnog tumačenja. Ne po pameti, naobrazbi i ljepoti, ne po zaslugama, sjedinama i godinama, ne po fakultetu, porijeklu i staležu, imovini i djedovini, nego po ljubavi koja je strpljiva i dobrostiva; koja sve prihvaća i sve prašta, koja sve vjeruje, sve razumije i sve usrećuje (usp. 1 Kor 13, 4-7).
Dozivam u sjećanje onu divnu zgodu iz Ivanova evanđelja (Iv 8, 3-11), kad mu revnitelji Mojsijeva zakona dovedoše ženu uhvaćenu u preljubu. Njih je sablažnjavala Isusova blagost prema grešnicima i slabima, pa mu htjedoše podmetnuti ovaj pikantan slučaj, za koji je Mojsijev zakon propisivao kamenovnje. Rekoše mu: Učitelju, ova je žena uhvaćena u samom činu preljuba. Mojsije nam je u Zakonu naredio da takve žene kamenujemo. A što ti veliš? Sve su oči bile uprte u njega; očekuju njegov odgovor kao ratni plijen; ne sjedaju, nego stoje na nogama. Isus sjedi. U sredini je žena kao skrajnost grijeha. Krist ne ustaje niti ih gleda. Bila je to instiktivna odbojnost prečistog Sina čovječjega spram onih koji unakaziše sliku čovjeka čim se drznuše osuditi drugog čovjeka.
Tada se sagnu i poče pisati prstom po zemlji ispred jeruzalemskoga hrama. Bio je to prvi Stvoriteljev rukopis u našoj povijesti. Nitko nije doznao niti će ikada doznati riječi što ih je Krist tada ispisao. Nije nam poznato koje su ruke ili čije noge izbrisale te riječi, to prvo i jedino pismo što ga Bog svojom rukom ispisa čovječanstvu. Ali, ako nitko neće doznati te njegove riječi, ipak jedno znamo: znamo plod što ga proizvedoše te riječi – spasiše jednu ženu od sigurne i grozne smrti kamenovanjem; istrgoše je sudu namještenih i licemjernih sudaca s rukama punih kamenja. Konačno, Isus se uspravi, pogleda ih u ravno oči i dušu pa izusti: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju! Učinak ovih riječi je poznat: Počeše se razilaziti jedan po jedan – kaže Evanđelje – počevši od najstarijih. I nakon što se raziđoše, ostadoše sami licem u lice: nevinost i grijeh, Stvoritelj i stvorenje, snaga i slabost, sloboda i ropstvo. Nitko te ne osudi? – upita je Isus. Nitko Gospodine, čuo se po prvi put glas žene, koja se nije usudila braniti pred svojim sucima, jer je znala da pred njima nema opravdanja. Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više! Doista, neiscrpiva je ljubav i neopisiva je dobrota u srcu Isusa iz Nazareta, jedinoga Otkupitelja ljudskoga roda.
Draga Franjevačka mladeži, ovo je samo jedan od onih poznatih i divnih primjera ljubavi koju je Isus pokazao. Ali s napomenom da se i mi takvim putem uputimo i da i mi tako činimo; da budemo Kristonosci a ne licemjerni revnitelji, oprosnici a ne suci, uskrsnici a ne narcisoidni rušitelji, ukopnici i grobari tuđih života i tuđih sudbina.
Draga braćo i sestre, draga franjevačka mladeži! Dok vas gledam danas ovako sabrane, iz svih mjesnih i područnih bratstava Lijepe naše Domovine, a djelom i iz sestre joj Hercegovine, čini mi se da u svakom vašem oku i pogledu mogu vidjeti i prepoznati oduševljenje zbog ovog trodnevnog susreta; da na svakom vašem licu mogu iščitati radost što ste dionici jednog bratstva i sestrinstva, jedne obitelji – franjevačke i jedne zajednice – crkvene, koja je milošću Božjom i voljom gospodina pape Inocenta III., počela postojati pred 800 godina, darujući – kako u naraštajima prije vas – tako danas s vama i po vama toliko života i djela, toliko plodnosti i svetosti za Crkvu i društvo u Hrvata.
Na početku toga franjevačkog pokreta, muškog i ženskog, bratskog i sestrinskog – do tada neviđenog, poslije toga nenadiđenog – stoji čovjek kojega je pohodila živa Božja sila, Franjo Asiški. Sreća za kojom je prije obraćenja tragao, ljubav za kojom je žudio, konačno mu je u crkvici sv. Damjana objavila svoje lice i kazala mu: Idi, Franjo, i popravi…! Od tada je potpuno pripadao Bogu, kao što zvjezde pripadaju nebu.
Draga Franjevačka mladeži, sve je malo što nije sve. Sreća za kojom i vi danas tragate i koju imate pravo uživati, ljubav za kojom žudite ima ime, ima lice: Isus iz Nazareta koji daje mladima mladost, jadnima sreću, tužnima radost. Svima sve: ono veliko, bitno, sretno i sveznačajno sve. I ne može manje, i ne zna drugačije, jer on je Sve.
Svaki susret mladih uvijek je veliki događaj i velika nada. I ovaj VIII. nacionalni susret franjevačke mladeži u Imotskom veliki je događaj za ovaj grad i velika nada za Crkvu i društvo općenito. Stoga, na krilima te nade, dopustite mi, draga Franjevačka mladeži, da vas sve skupa i svakoga posebno zamolim:
- Nemojte napustite ovaj grad prije nego odlučite da ćete već od danas biti još bolji, plemenitiji, prepoznatljiviji, marljiviji, savjesniji i odgovorniji prema sebi i svakom stvorenju; da ćete ugraditi svoj život u hram Božje prisutnosti, u njegovu snagu i ljubav njegovu; da nećete dopustiti slabosti svojoj da nadjača snagu njegovu koja je u vama. Gradite gdje drugi ruše, ljubite gdje drugi mrze. Neka sa lica vašega sviće sunce za svakoga.
- Ne otiđite s ovog susreta a da širom ne otvorite vrata Bogu; dopustite mu da po vama živi. Istina, on je Bog Svemoćni, ali bez naše suradnje on je Bog nejaki, daleki i nerazumni; zato mu dopustite da se nastani u svetištu vašega života, da s vama lijega i ustaje, da u koracima vašim hodi i preko usana vaših zbori; dopustite mu da i danas po vama moli, da liječi, prašta i voli; da preko vas i danas može reći: Ni ja te ne osuđujem, Ja sam s vama, Evo ti Majke, Evo ti sina, brata sestre i prijatelja… Dragi mladići i djevojke, dopustite Bogu da s vama i po vama bude Bog.
- I prije nego se danas raziđete, kažite i obećajte jedni drugima da ćete uvijek biti lica Bogu okrenuta i da ćete uvijek tražiti njegovo lice – Querite faciam eius semper (Tražite uvijek lice njegovo); da ćete ljubiti Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svim umom svojim; da ćete cijeniti, poštivati, voljeti i držati do bližnjega svoga onako i onoliko koliko cijeniš, poštuješ, voliš i držiš do sebe samoga. Ne trebaš više, ali nesmiješ ni manje. Jer ćeš – kako rekosmo na početku – u predvečerje svoga života biti pitan o ljubavi.
- Kažite i obećajte jedni drugima da ćete biti borci za život; za dom i domovinu, za dostojanstvo svakog čovjeka: svakog muškarca i svake žene, za ljepotu uvijek mlade ljubavi, za sigurnost začeća, za pune kolijevke i puna srca.
Draga Franjevačka mladeži, ovo nisu priče za malu djecu. Ovo je poruka budućnosti koju već vidim dok u ovom trenutku gledam vas. I zašto ne reći da je vidim bolju, ljepšu, sretniju i bezbrižniju nego li je to ova naša sadašnjost s nama. Radujem se i veselim se toj budućnosti; i rastem dok joj u vama idem ususret.
Zlata i srebra nemam, kako reče sv. Petar. Ali ono što imam, to vam u ovom trenutku od srca kažem i želim: Draga franjevačka mladosti, rasti i cvjetaj zajedno sa sv.Franjom. Zajedno s njim velim i molim: Neka vas blagoslovi Gospodin i neka vas čuva. Neka vas licem svojim obasja i milostiv neka vam bude. Neka pogled svoj Gospodin svrne na vas i mir vam podari. I danas i u sve vjeke vjekova. Amen!
fra Željko Tolić, provincijal provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita